Cijena nafte raste i zbog zaobilaženja iranskih zaliha

Zbog sankcija i pritiska Washingtona, velike energetske kompanije ne ulažu ili povlače investicije iz Irana, ali se na to tržište ubacuju manji igrači poput OMV-a, kineskog Sinopeca i Indijske državne kompanije.

Kako cijene energije rastu iz dana u dan, svjetski moćnici pokušavaju ih očajničkim potezima zauzdati, ali zasad nemaju pravih alata. I unatoč svemu u strategiji prema Iranu, vlasniku drugih najvećih svjetskih zaliha plina, uz već poznate goleme količine nafte, ništa se ne mijenja, što se zatoštrava i neslužbenim najavama mogućih izraelskih napada. U teoriji, ta bi zemlja trebala biti magnet za strane naftne kompanije, bogate i željne novih mogućnosti zarade. No, zbog geopolitičke okolnosti tome nije tako. Južni Pars, najveće plinsko polje na svijetu, podijeljeno je između Irana i Katara, no razvoj s iranske strane praktički je na nuli zbog američkih sankcija, odnosno pritiska na poslovne veze prema Iranu. Ovog je tjedna i Europska unija pojačala pritisak, pristavši na jače financijske mjere protiv Teherana. Sve to stavilo je Iran u nedoumicu. S jedne strane želi pokazati svijetu da ga ništa ne može spriječiti u izvlačenju potrebnih količina plina, dok, s druge, mora priznati da sankcije imaju učinka. Američkim je kompanijama zabranjen ulazak u iranski energetski sektor. Oni ostali, pak, suočeni su s malenim rastom i pokušavaju izbjeći daljnje antagonsiziranje Washingtona većim investiranjem, ali i ostati u igri kako ne bi naljutili Teheran.

To delikatno balansiranje najbolje dočarava odluka Shell i Repsola da se povuku iz daljnjeg razvoja, takozvane faze 13, južnog Parsa. Izostanak velikih igrača znači da Iranu preostaju relativno neiskusni ‘mališani’ kojima očajnički treba posao, poput kompanija iz Austrije, Hrvatske i Poljske. Takav razvoj događaja Iran je odlučio prikazati kao gubitak za svijet.

• Plin je tu, pa ćemo ga upotrijebiti poslije. Naš udjel u gubicima je 10 posto, gubitak za svijet je 90 posto – kaže Kamal Daneshyar, šef iranskog Parlamentarnog odbora za energetiku. – Američka politika rezultira gubitkom plina ekvivalentnom 4,1 milijuna barela nafte na dan. To je glavni razlog rasta cijena nafte i pada zaliha.

No, uza svu samouvjerenost, Iranu se ipak žuri razviti južni Pars za vlastite potrebe – grijanje, elektrane, petrokemijsku industriju i ostale projekte. Kako sada stvari stojte, viškova nema. Zahtijevajući jakim zimama, zemlja koristi tripot više plina u tom razdoblju nego u ostalim osam mjeseci, što uzrokuje povremene nestašice. Europsko pružanje američke politike, pak, ostavlja Staru Damu ovisnom o Rusiji, koja svoje energetsko bogatstvo koristi kao sredstvo političkog pritiska. Oni dovoljno hrabri da posluju s Iranom, poput švicarskog EGL-a, mališana koji nema pojma o važnosti plina, potpisali su ugovor na 25 godina vrijedan 27 milijardi eura, ali su zato izazvali bijes Amerike.

Upravo stoga što Iran predstavlja takvu veliku energetsku priliku, mnogi ipak nisu voljni tek tako otići. Taktika je zasad kupovanje vremena dok se nešto ne riješi. Tako su i Shell i Repsol svoje povlačenje iz faze 13 opisali kao ‘zamjenu’, a ne kao potpuno povlačenje. Iranci su, s druge strane, sigurni da će naftni teškaši prije ili poslije pokušati na njihova vrata. No, dok se to ne dogodi Iran je prisljen promijeniti svoju politiku neinvestiranja vlastitog novca u južni Pars, temeljenu na razmišljanju da će velike kompanije snositi troškove za većinu infrastrukture. U tu su svrhu ove godine namijenili oko pet milijardi eura, ali će za ozbiljniju eksploataciju biti potrebno mnogo više.

Najveći je problem financiranje. Američki pritisak otjerao je velike međunarodne kuće u strahu od štete koju bi mogli pretrpeti u SAD-u. Imajući, doduše, u vidu recentnu krizu, možda bi im bilo sigurnije poslovati u Iranu nego u SAD-u. Oni koji već posjeduju ugovore nevoljki su ozbiljno pokrenuti poslove u strahu od posljedica u Americi. Primjerice, kad je prošle godine SKS iz Malezije potpisao 16 milijardi dolara vrijedan ugovor s Iranom, činilo se da taj posao ukazuje na težinu gubitka koji zapadne kompanije trpe. No i SKS se odat baš ne žuri. Čak i banke iz Kine, s tradicionalno dobrim odnosima s Iranom, neće zasad financirati projekte u toj zemlji. Manjak financiranja javio se baš u trenutku kada troškovi rapidno rastu. Prije izvlačenja iz faze 13, Shell i Repsol dosegnuli su 16 milijardi dolara budžeta za projekt ukapljenoga prirodnog plina. Francuski Total procjenjuje rast svojih troškova na 11 milijardi dolara. Iransko ministarstvo naftne odredilo je rok Totalu u kojem mora potpisati ugovore za faze 11 i 13 za kraj lipnja. Prijetnja je naravno, potpisivanje ugovora s konkurentima, a slični ultimatumi uzrokovali su povlačenje Shell i Repsola.

I doista, oklijevanje teškaša otvorilo je vrata manjim igračima poput OMV-a, kineskog Sinopeca i Indijske državne kompanije. OMV je, primjerice, zatvorio svoje američko poslovanje kako bi mogao raditi u Iranu i nada se ugovorima za fazu 12 i neke LNG-projekte. Veliki zapadni igrači izražavaju, više čini se utjehe radi, sumnje u tehničke mogućnosti te očekuju probleme u određenim fazama eksploatacije. Ipak, zebnja je u srcu i veliki igrači ne otpisuju u potpunosti ‘amater’. ‘Naučio sam da se nikad ne smije podcjeniti konkurenciju – sve će te kompanije rasti’, kaže jedan direktor velike naftne kompanije. ‘Pogledajte dokle je Kina dogurala u posljednje vrijeme’.

Mališani, s druge strane, priznaju koristi od nevoljnosti velikih da investiraju, ali smatraju da bi potpuno odustajanje konkurencije bilo loše. Iako kompanije poput OMV-a ili Sinopeca, koje zasad nemaju dovoljno iskustva s takvim projektima, mogu kupiti licencije za korištenje potrebnih tehnologija, problem je u činjenici što velike američke kompanije poput Chevrona posjeduju oko 80 posto svih potrebnih licencija, no sankcije ih spriječavaju da ih sami i koriste u Iranu. Slična je situacija sa Shellom i francuskom državnom naftnom kompanijom. Moguća alternativa je njemački Linde, čija podružnica Cryostar već koristi licenciranu tehnologiju. Sve to sugerira da će Iran moći ‘sklepati’ dovoljno znanja da zaobide sankcije i počne eksploataciju. Kako god bilo, koliko god zapadnjači željeli pokazati zube Iranu, 140 dolara za barel to im jako otežava.

Bude li slovenski Ured za zaštitu konkurencije izdao odgovarajuću suglasnost, a u to nitko ne sumnja, novi vlasnik Ljubljanske burze postat će Bečka burza. Austrijanci su prošli tjedan za 81 posto udjela slovenske burze dioničarima ponudili najvišu cijenu – 1.401 euro za dionicu. To praktično znači da će za otkup svih dionica morati platiti oko 37 milijuna eura. Najzbiljniji konkurent za kupnju slovenske burze Austrijancima bili su Grči, ali su ponudili daleko manju cijenu. Dosadašnji vlasnici Ljubljanske burze su prije nešto više od godinu dana dobili prvu ponudu za otkup, najprije od skandinavskog OMX-a, a zatim od većine europskih burzi.

• Ugovor je potpisan, sada treba pričekati odluku slovenskog Ureda za zaštitu konkurencije tržišta. Bečka burza svoju ulogu vidi u dugoročnom investiranju. Zato nećemo težiti kratkoročnim dobicima, već razvoju slovenskog tržišta kapitala. Namjeravamo raširiti ponudu tako što će na tržište doći novi certifikati i burzovni fondovi. Prenijet ćemo i znanje, a koliko to bude moguće na Ljubljansku burzu namjeravamo privući i međunarodne ulagače. Ljubljanska će burza biti povezana mrežom podataka Bečke burze, a dugoročno se namjeravamo povezati i sistemski i time omogućiti da članovi burze mogu trgovati na obje burze. Jako nam je važno povećati broj burzovnih igrača, čime bismo otklonili kronični problem Ljubljanske burze – likvidnost, a za to će biti potrebno dovršiti privatizaciju i na burzu dovesti nove udruge, banke i osiguravateljske kuće – kaže direktor Bečke burze Heinrich Schaller.

No, Bečka burza šestim članovima burze, koji su vlasnici 19 posto dionica, nije ponudila definiranu cijenu od 1.401 euro za dionicu. Razlog je njihovo naknadno pristupanje dioničarskom sporazumu. Dogovor o cijeni još nije postignut, a direktor Bečke burze reporteru Lidera nije htio reći koliko i hoće li uopće tim dioničarima ponuditi cijenu za otkup. Za otkup i tih dionica Austrijanci su navodno spremni ponuditi deset milijuna eura, postavi li im to kao uvjet Ured za zaštitu konkurencije. Tako bi otkupna cijena Ljubljanske burze dostignula vrijednost od 47 milijuna eura. Bečka burza je ugovor sa svim kupcima potpisala sredinom prošlog tjedna u Ljubljani, gdje će još deset godina biti sjedište burze, a u nedavnih pet godina Austrijanci neće povećavati cijenu usluga. Austrijanci su nakon svećanog potpisivanja sporazuma u Ljubljani naglasili da će se suradnja prije svega odvijati na području razmjene podataka i indeksa. Riječ je o financijsko-poslavnom tržištu koje ima i regionalne ambicije. Takvo povezivanje istodobno Ljubljanskoj burzi omogućava brojne prilike za ubrzan razvoj na područjima na kojima je razvoj na neki način bio ograničen.

Bečka burza je prema tržišnoj kapitalizaciji osam puta veća od Ljubljanske, a prema prometu čak 70 puta veća. Naime, dnevni promet Bečke burze je 700 milijuna eura, a Ljubljanske nešto manji od deset milijuna eura. Analitičari su mišljenja da je to jedan od važnijih koraka za razvoj slovenskog tržišta kapitala. Prvi čovjek Alf Investa, jednog od dosadašnjih većih vlasnika Ljubljanske burze, Andrej Tomazin, kaže da očekuje prije svega nove usluge, tj. produkte koji će kotirati na burzi i s time povećano zanimanje drugih ulagača i za slovenske papire od vrijednosti.

• Ljubljanska burza očekuje da joj novi vlasnici ponude nove nacrte planova, a najvjerojatnije će doći i do određenih promjena u organizaciji vođenja. Novi vlasnik morat će definirati novu strategiju. Također nužno je i uvesti novi način upravljanja i vođenja te dioničarske tvrtke kako bi se svi nacrti i mogućnosti realizirali – mišljenja je predsjednik Uprave Ljubljanske burze Mark Simonitti. Informacija o prodaji Ljubljanske burze potakla je tečajeve na toj burzi jer se indeks SBI nakon objave o prodaji povećao 2,5 posto.