Piše: Mislav Nekić [email protected]

Uz devet certifikacijskih kuća u Hrvatskoj danas postoji 300 školovanih menadžera kvalitete te više od 100 konzultantskih tvrtki povezanih s ISO certifikacijom.

Koliko god se pričalo o prednostima uvođenja ISO certifikata u poslovanje, situacija u Hrvatskoj nije blistava. Govore o tome i uspoređuju sa susjednim državama: Mađarska je dosad izdala 17 tisuća, a Hrvatska tek 2.100 ISO certifikata. Još je porazniji podatak da je Češka samo u 2007. izdala 2.700 certifikata, što je više nego što ih je Hrvatska izdala u posljednjih 15 godina. Iznos su samo države bivše Jugoslavije, poput Srbije i Makedonije. Unatoč poražavajućim statistikama, svakim danom pojavljuje se sve više igrača koji žele sudjelovati na tržištu.

Uz devet certifikacijskih kuća, od kojih šest ima odobrenje Hrvatske akreditacijske agencije, u Hrvatskoj danas postoji 300 školovanih menadžera kvalitete. Njima treba dodati i više od 100 konzultantskih tvrtki koje se bave savjetovanjem vezanim uz uvođenje ISO certifikata.

• Nažalost, u posljednje vrijeme glavni motiv za uvođenje ISO standarda kod većine kupaca postaju javni natječaji. Također, mnogi kupci iz Europe uvjetuju posjedovanje tog certifikata, pa je tako jedini uvjet da uvođenje certifikata traje što kraće i da bude što jeftinije. U takvoj situaciji najbolje su se snašle certifikacijske kuće koje izdaju certifikate bez ozbiljne provjere koji na nadzor šalju nadzornike upitnih kvalifikacija – kaže Saša Karlovčan, direktor certifikacijske kuće DNV zadužen za tržišta Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Albanije, Grčke i Cipra. Dodaje da je glavni cilj takvih kuća klijentu uzeti novac bez usluge, pa se certifikacija svodi na prodavanje ‘šarenih papira’, a ne na stvarnu provjeru sustava upravljanja radi poboljšanja poslovanja i otkrivanja poslovnih rizika.

Najtraženiji certifikati su ISO 9001 (upravljanje kvalitetom), ISO 14001 (zaštita okoliša), ISO 22000 (upravljanje sigurnošću hrane) i HACCP. Branko Škafar, direktor certifikacijske kuće SIQ Hrvatska, objasnio nam je proces dobivanja certifikata. Kaže da organizacija donosi odluku o tome žele li se certificirati prema jednoj ili više normi, potom uspostavlja sustav i na taj način upoznaje normu ili angažira konzultanta.

Certifikacijska kuća zatim provodi prosudbu i tvrtki dostavlja izvještaj iz kojeg je vidljivo je li sustav sukladan zahtjevima odabrane norme. Odstupa li sustav od zahtjeva odabrane norme, treba ga doraditi te izvještaj o poduzetim koracima dostaviti certifikacijskoj kući – govori Škafar. Nakon primitka odgovora iz organizacije, certifikacijska kuća izdaje certifikat. Jednom na godinu certifikacijska kuća dolazi na prosudbu na kojoj se provjerava zadovoljava li sustav i dalje zahtjeve norme.

Mario Mandarić, projekt-menadžer tvrtke Appino iz Solina, objašnjava da cjelokupni proces od potpisivanja ugovora do dobivanja certifikata traje od tri do šest mjeseci.

• Cijena se posebno ugovara s konzultantskom tvrtkom za pripremni dio – iznosi od 32 do maksimalno 90 tisuća kuna za velike sustave. Formira se ovisno o veličini tvrtke, ovisno o tome postoji li izdvojeni pogoni, uvodi li se integrirani sustav ISO 9001/ISO 14001 i/ili ISO 9001/HACCP te o sličnim činiteljima. Certifikacijski dio posebno se ugovara s certifikacijskom kućom i cijene se kreću od sedam do 20 tisuća kuna kad govorimo o ISO 9001, a ISO 14001 je pedeset posto skuplji – zaključuje projekt-menadžer Mandarić.

Kako bi barem malo popravilo situaciju za uvođenje i certificiranje sustava upravljanja kvalitetom, okolišem, sigurnošću hrane i ostalima, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, kao davatelj potpore u sklopu projekta Jačanje konkurentnosti maloga gospodarstva za 2008. godinu, svakoj tvrtki koja se odluči certificirati osigurava bespovratna sredstva koja su 75 posto stvarnih troškova tehničkog usklađivanja (najviše do 80 tisuća kuna).

Do kraja godine Agencija za bankarstvo Federacije BiH namjerava ukinuti sve privremene uprave nad bankama u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Trenutačno su pod takvim režimom upravljanja Una banka Bihać i Hercegovačka banka Mostar. Obje su banke pod privremenom upravom još od 2001. godine. Zlatko Barš, direktor Agencije za bankarstvo Federacije BiH, za Lider kaže da je već zatvoren tender za dokapitalizaciju ili prodaju dijela imovine i obveza Una banke, a da se raspisivanje sličnog javnog poziva u slučaju Hercegovačke banke očekuje nakon sezone godišnjih odmora, tako da bi se to moglo dogoditi već u rujnu.

Na natječaj za Una banku pristiglo je ukupno šest ponuda. Posebna komisija u kojoj su predstavnici Agencije za bankarstvo, banke te federalnog i ministarstva financija Unsko-sanskoga kantona donijela je odluku o ispravnosti četiri pristigle ponude. Barš, međutim, ne želi otkrivati imena potencijalnih kupaca, ni modele koje preferiraju u svojim ponudama.

• Riječ je o prilično kvalitetnim ponudama. Tri su pristigle od bankarskih institucija koje već rade u FBiH, dok je jedna inozemne banke. Vjerujem da bi razgovori s ponuđačima trebali biti dovršeni u sljedećih desetak dana kad bi mogla biti donesena i konačna odluka – kaže Barš.

I dok se polako nazire rješenje sudbine nekada najveće banke u Bosanskoj krajini, i dalje je neizvjesno šta će se na kraju dogoditi s Hercegovačkom bankom. Problemi za tu banku počeli su još 2001. godine kad je međunarodna zajednica u BiH uvela prinudnu upravu u toj banci, pod rukovođenjem Ureda visokog predstavnika u BiH. Motiv za uvođenje takve mjere bila je optužba da se preko banke obavljaju ogromne pronevjere novca, koji je Vlada Republike Hrvatske slala kao pomoć BiH Hrvatima te da banka služi kao paravan za stvaranje paralelnih financijskih institucija, čije je uspostavljanje tada zagovaralo rukovodstvo HDZ-a BiH.

Nakon šest godina prinudne uprave nad bankom, ni jedna optužnica u vezi s kriminalom koji se preko nje navodno događao nije dovedena do kraja, da bi nakon svega Ured visokog predstavnika u BiH banku prebacio u nadležnost Agencije za bankarstvo FBiH. U razdoblju dok je Hercegovačkom bankom rukovodila međunarodna zajednica bilo je nekoliko pokušaja njene prodaje i namirivanja potraživanja deponenata, jer je nakon uvođenja prinudne uprave u banci ostalo blokirano oko 97 milijuna maraka. Prinudna upraviteljica Tobi Robinson tijekom 2006. godine pokušavala je uvjeriti hrvatski investicijski fond Validus da kupi Hercegovačku banku, da bi na kraju sama srušila gotovo dogovoren aranžman. Prije Validusa, za banku je bio zainteresiran konzorcij predvođen hrvatskim Agrokorom. No i on je odustao nakon što je banka izgubila vlasnički udjel koji je preko tvrtke kćeri Hercegovačko osiguranje imala u Eronetu, čime je, prema ranijim Robinsonovim tvrdnjama, banka oštećena za oko 22 milijuna maraka. Na gotovo isti iznos procjenjuje se i vrijednost terminala tečnih goriva u Dretelju, u vezi s kojim se Hercegovačka banka i danas spori s Vladom Federacije BiH.

Naftni terminal u Dretelju Hercegovačka banka dobila je nakon naplate hipoteke za nevraćene kredite. No federalna je Vlada taj terminal, koji je prije rata pripadao Jugoslavenskoj narodnoj armiji, dodijelila u posjed tvrtki Terminali FBiH. Zlatko Barš kaže da je Agencija zatražila od Vlade FBiH promjenu te odluke jer banka posjeduje dokumentaciju prema kojoj je sporna imovina uknjižena na njeno ime.

Od Vlade, međutim, i dalje nema nikakvog odgovora. Barš ističe da je banka procijenila da bi uz minimalna ulaganja od nekoliko stotina tisuća maraka terminal u Dretelju mogao biti stavljen u pogon. S obzirom na to da od njega postoji direktna željeznička veza s Lukom Ploče, takav objekt bio bi izuzetan mamac za sve tvrtke iz naftnog sektora u BiH, koje vjerojatno ne bi štedjele novca da dođu u njegov posjed. Iz istih razloga sigurno ni Vlada FBiH neće tako olako dići ruke od terminala u Dretelju. No i bez novca koji bi banka dobila eventualnom prodajom terminala, Barš vjeruje da je ta financijska institucija već sada dovoljno osposobljena da može privući kvalitetnog strateškog partnera. Kaže da zadnje informacije koje u Agenciji imaju pokazuju da banka pozitivno posluje i smatra da je to dobar znak da će se na budućem javnom pozivu pojaviti ozbiljni investitori, koji će osigurati rad banke, ali i isplatu svih deponenata što je, kaže on, osnovni cilj privremene uprave Agencije za bankarstvo.