Poseban prilog

U Europi je prosjek rasta broja certificiranih tvrtki oko 16 posto, a u nas 30-ak posto na godinu. Najveći je udjel takvih tvrtki u industriji električnih strojeva i aparata, hrane i pića, nemetalnih proizvoda, metalne industrije i pomorskog prijevoza. Najmanje ih je u hotelijerstvu.

Prema podacima ISO organizacija, početkom prošle godine Hrvatska je imala 1.780 certificiranih poduzeća koja su usvojila gotovo 1.900 raznih međunarodnih ISO-normi. To nas u Europi svrstava na 25. mjesto. Ispred nas su, recimo, Mađarska i Slovenija, a iza nas su (prema normi ISO 14001) Ukrajina i Bugarska. Europski, pak, prosjek rasta broja tvrtki koje dobivaju certifikate kvalitete posljednjih je godina oko 16 posto, a u nas je taj rast 30-ak posto na godinu. Drugim riječima, u nas se aktivnije prate najnoviji trendovi u upravljanju sustavom kvalitete, dijelom i u želji da što prije nadoknade i neosporno zaostajanje na tom području.

Na naš noviji rast, prema ocjenama stručnjaka, utječe i spoznaja o značenju kvalitete za uspjeh u poslovanju, zahtjevi za certificiranjem proizvoda namijenjenih izvozu kao i financijska potpora koje već niz godina malim i srednjim poduzećima pruža Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. I sam pojam kvalitete više se ne odnosi samo na proizvode i usluge nego i na procese koji vode poslovnog izvršnosti cjelokupne organizacije. Upravljanje ukupnom kvalitetom, primjenom modela izvršnosti, uključuje, pak, kreativnost i inovativnost, sigurnost i rizike te upravljanje znanjem, poboljšanjem, promjenama, vremenom i interesnim skupinama.

Kako bi se postigla konkurencnost, što je i ključni uvjet uspješnosti Hrvatske u Europskoj uniji, nastojanje oko kvalitete se, osim u tvrtke, uvodi i u javnu upravu, ustanove, obrazovanje, zdravstvo, turizam. Iako je pred nama još golem posao prilagodbe standarda.

Najveću zrelost pokazuju potrošači. Nikad nisu bili pesimističniji. Suočili su se sa stvarnošću, za razliku od vlasti i poduzetnika. Negiranje. Rezignacija. Pomaknuta agresija. Racionalizacija. Supstitucija. Kompenzacija. Projekcija. Regresija. Fiksacija. To su najvažniji obrambeni mehanizmi prema neugodnim, bolnim ili teško rješivim problemima.

Sredinom 2008. moglo bi se reći da građani, biznismeni i političari na sada već sasvim očit i sve teži početak ekonomske krize (nafta iznad 140 dolara za barel, inflacija raste prema sedam posto, industrijska proizvodnja pada, vanjskotrgovinska bilanca se urušava) kolektivno primjenjuju neke od spomenutih obrambenih mehanizama. Posebno negiranje. Kao da je sramota priznati: ‘Da, kriza me već pogada. Nisam tomu kriv, takve su okolnosti. Dajte da racionalno promislimo kako smanjiti štetu i preživjeti do boljih vremena.’

Umjesto toga, mnogi će poduzetnici novinaru, čak i u neformalnu razgovor, tvrditi da kriza pogada njihove konkurente, ali ne i njih. Trebal je otići izvan Hrvatske pa vidjeti što je ozbiljan i odgovoran pristup. U londonskom sjedištu American Expressa, u kojem se obilježava 50 godina prve njegove kartice, u prezentaciji za novinare nije se prešutjelo da je milijarda dolara dobiti ostvarena u prvom kvartalu 2008. na globalnoj razini bila 11 posto manja nego početkom 2007. Kad tvrtka takve podatke iznosi u javnost, vrlo je vjerojatno pripremljena scenarije za različite stupnjeve ekonomske oluje koja može naići.

Odnos negiranja hrvatskih poduzetnika i menadžera prema stvarnosti donekle se može razumjeti. Ublagalo je pravog stanja i umanjivanje svih opasnosti koje prijeti predvodi Vlada premijera Sanadera. Iz Banskih dvora koristit će argument uvezene globalne krize kad treba pokriti brljetinu državne administracije. Ali, generalno, Vlada poslovnog zajednici šalje signal da nije pristojno dizati prašinu. A poslovni ljudi u Hrvatskoj naučili su da vlast zna biti osvetoljubiva prema onima s dugim jezikom.

Istina je da su stvari tako ozbiljne da bi trebalo poslati poruku kako naoblaka neće proći do jeseni, ali pažljivo. Tako da se ne izazove panika i lančana reakcija koja onda može krizu dodatno učiniti bolnom. S druge strane, pretjerano širenje optimizma i nečinjenje ponovno će prouzročiti nekontrolirane procese. Stvari su vrlo delikatne i traže velike majstore za upravljanje krizom. Ova Vlada ne pokazuje da ima te sposobnosti. Posebno je dramatičan u tom smislu bio nedavni intervju neslužbenoga Sanaderovog ekonomskog savjetnika Željka Lovrinčevića. Nakon čitanja intervjuja zaključak je: premijer ne sluša ekonomsku logiku.

Toliko o Vladi i biznismenima. Od aktera tu su još građani-potrošači. O njihovu će ponašanja sljedeće godine (kad će se usporeno iskazivanje krize prenijeti u poslovne rezultate tvrtki) ovisiti sudbine mnogih poduzeća. Hrvatskoga potrošača s pravom se karakterizira kao lakog na potrošnji. ‘Skužio’ je to i netko iz Amexa, kad je prije 35 godina prvog francuske izvan SAD-a sklopio s dubrovačkim Atlasom (današnji PBZ Card). Ali, najnovija istraživanja daju naslutiti da su građani u ovom trenutku zreliji priznati skorašnju krizu od ministara i biznismena.

Dok poduzetnici u Hendl-Liderovu indeksu poslovnom optimizma (HLIPO) tek smanjuju optimizam (iz faze buma spustili su očekivanja u fazu ‘običnog’ rasta), građani su mnogo realniji. Indeks optimizma stoga promatraju u Hendlu; za svibanj je pokazao da su građani vrlo pesimistični – indeks je samo 37,5 posto. Godinu dana prije bio je 48,9 posto! Granica pada iz optimizma u pesimizam je 50 posto. Nikad od početka mjerenja, dakle od 2002., indeks nije bio niži.

Vlada i poduzetnici iz tih brojka moraju izvući pouke. Potrošači će početi mijenjati visinu i strukturu potrošnje. Mogu u Vladi reći da to njima nije bitno, ali kad za pola godine stotine tvrtki postanu nelikvidne, kad se počne osjećati da poduzetnici smanjuju broj zaposlenih, imat će potprijednik Vlade Damir Polačec pune ruke posla u smirivanju gnjevnih radnika.

Bilo bi naivno tražiti od Vlade da svojim akcijama zaštiti naciju od vanjske i unutarnje naplate računa. Bitno je da proces pročišćenja bude kontroliran. Prvi korak prema tome jest prestanak negiranja dubine krize i njezina trajanja.

Državu ne brine što od uvoza do naplate prođe i više mjeseci. Tim se potezom državna riznica štiti od inflacije i tjera poduzetnike da angažiraju nove skupe kredite. S druge strane, država ni ne spominje moguće skraćivanje rokova naplate svojih obveza.

Tihom, bez pompe i bilo kakve javne rasprave, Sabor je u svibnju donio Izmjene i dopune Carinskog zakona prema kojima se rok za plaćanje carine i PDV-a za uvezenu robu od 1. srpnja skraćuje s 30 na samo 10 dana. U kratkom, uzgrednom pojašnjenju predlagača, Ministarstva financija, stoji da je to zbog prilagođavanja EU propisima.

Država građevinare ‘pribija uza zid’. Šokirani poduzetnici, kojima nije ostavljeno baš nimalo vremena za prilagodbu, složno tvrde da je to još jedna antipoduzetnička uredba u zemlji u kojoj je poduzetnička klima već dovoljno nezdrava. I to unatoč svim izvoznim i inim akcijama. Gruba računica pokazuje da će poduzetnici zbog triput kraćih rokova plaćanja morati angažirati dodatnih stotinjak milijuna kuna.

Jedan građevinski poduzetnik ironično pita treba li državi još svježeg novca kako bi ga imala dovoljno za najavljeni rebalans državnog proračuna? Država nas doslovno ‘pribija uza zid’, tvrdi građevinac koji je želio ostati anoniman. Carinu i PDV za građevinski materijal uvezen ovih dana.