Cvetkovića čekaju rupe u proračunu i stranački apetiti

Gotovo dva mjeseca nakon parlamentarnih izbora Srbija je konačno prošlog tjedna dobila svoju devetu vladu od uvođenja višestranjačja. Tako će nakon brojnih dogovora i pregovora vlada ipak činiti Demokratska stranka, kao predvodnica Liste za evropsku Srbiju (ZES), i Socijalistička partija Srbije, koja predvodi umirovljenike (PUPS) te lokalnu jagodinsku Jedinstvenu Srbiju. Vođa toga šarolikoga društva bit će Mirko Cvetković, dosadašnji ministar financija u bivšoj Koštuničinoj vladi, koji se tijekom svoga ministarskog mandata isticao samo u trenucima kad je trebalo odbraniti godišnji proračun, koji je i MMF-a ocijenio kao loš. Možda je i problem bio što je na toj funkciji naslijedio hiperaktivnog Mlađana Dinkića, čiji tempo je bilo teško pratiti.

Cvetković taj problem sigurno neće imati u fotelji premijera srbijanske vlade, jer nasljeduje Vojislava Koštunicu, koji se nije baš istaknuo brzinom i žestinom. Ipak, za razliku od Cvetkovića, Koštunica je poprilično utjecao na biranje ministara svog kabineta. Njegov je nasljednik doveden pred svršeni čin, a teško je da uopće i mogao odgovoriti negativno na prijedlog Borisa Tadića da upravo on bude mandatar i predvodnik vlade za koju mnogi misle da će uvesti Srbiju ako ne u EU a ono barem na korak do Unije.

Cvetković, ekonomist po struci, neće imati lak zadatak, a među prvima će morati riješiti problem rebalansa proračuna zbog brojnih ‘rupa’, ali i zbog obećanja umirovljenicima da će se mirovine u ovoj godini povećati 10 posto. To će početi ionako previsoku javnu potrošnju, a neće pomoći ni inflaciji, za koju se vjeruje da do kraja godine neće biti ispod 12 posto, iako se najavljivalo da će se svesti na manje od sedam posto.

Doda li se tomu da će nova srbijanska vlada imati čak 24 ministra, dva potpredsjednika, jednog zamjenika premijera, što je posve nova funkcija, i premijera, jasno je da će Cvetković morati voditi računa i o njihovim ‘potrebama’ i željama. S tolikim ili većim brojem ministarstava mogu se požaliti jedino Indija i Kina, već su obznanili srbijanski mediji.

Teško da bi itko mogao prigovoriti srbijanskoj, ali i bilo čijoj drugoj vladi, glomaznost pa i potrošnju da njeni ministri pošteno odrade svaki dinar koji dobiju. Sastav vlade, međutim, ne ulijeva toliko povjerenje, na što je nedavno upozorila i Verica Barać, predsjednica Savjeta za borbu protiv korupcije: – To znači da ćemo dobiti jednu skupu, korumpiranu i neodgovornu vlast u kojoj će se i opet sve svoditi na podjelu plijena. Političke stranke mogu dobiti više novca iz budžeta nego što im prema zakonu pripada, a da im ministar financija kaže da ga ne moraju vratiti. Nama iz godine u godinu raste broj ljudi u Vladi kako bi stranke zadovoljile svoje apetite. U prethodnoj smo vladi svjedočili tome da je Velja Ilić prema koalicijom sporazumu dobio koncesiju za gradnju autoceste do Požege, zato što je on iz Čačka, a da je iz Negotina, gradilo bi se tamo. Tako se kod nas određuju državni prioriteti, a pošto nema nikakve kontrole vlasti, njihove želje rastu, a naše se mogućnosti smanjuju. Naši su političari uvidjeli da se može vladati na isti način kao što je vladao Milošević, a da se pritom izbjegne svaka odgovornost.

Praksa da se većina dosadašnjih napora pret hodnika izbriše kao gumića ni ovoga puta neće biti iznevjerena. Tako je dosadašnji ministar gospodarstva Mlađan Dinkić već najavio da će država raskinuti ugovor o koncesiji za gradnju spomenute autoceste. Službeni je razlog istek roka koji je vlada Srbije dala Deutsche banci da priloži jamstvo na gradnju autoceste Horgoš-Požege, odnosno da se izjasni hoće li financijski stati iza konzorcija Alpina-Porr. Ipak, ne bi se trebalo kladi da Dinkić nije jedva dočekao odlazak Velimira Ilića, koji je najviše inzistirao na davanju koncesije, a s kojim je već mjesecima na ratnoj nozi.

Dinkić je za prijeko potrebnu gradnju autoceste najavio da će se država pobrinuti za novac, za koji je rekao da nije problem jer bi se osigurao iz privatizacijskih prihoda. Samo Dinkić nije objasnio kojih prihoda, jer se investitori nisu baš pretrgali od ulaganja novca u zemlju koja je neprestano u nekoj vrsti predizborne kampanje. Istina, Dinkić je dodao da bi se novac mogao osigurati i klasičnim kreditima od međunarodnih financijskih institucija i izdavanjem euroobveznica. Sve te probleme nova vlada tek treba riješiti, a koliko će joj u tome pomoći investitori vidjet će se za manje od mjesec dana kad se očekuje i finalizacija dogovora s Fiatom u vezi s preuzimanjem kragujevačke Zastave. Osim toga, uskoro se očekuje i raspisivanje tendera za JAT, a mehaničari JAT-a (JAT tehnika) već osluškuju ponude.

Upravo je JAT krivac za prve trzavice u novoj vladi. Naime, Miloševićev ministar građevine Milutin Mrkonjić, kojemu je u novoj postavi namijenjena uloga ministra za infrastrukturu, zahtijeva da pod njegovu ingerenciju dospiju JAT, Putevi i Železnice Srbije jer, kao što kaže, ‘on ne može ostvariti velike infrastrukturne projekte ako u nadležnosti Ministarstva za infrastrukturu ne budu i ta javna poduzeća’.

Ne treba sumnjati da će se udovoljiti zahtjevima svojeglavom zaljubljeniku u Miloševićevu politiku, a kada do toga dođe moći će se saznati kojih su se javnih kompanija domogli socijalisti. Zasad su to Naftna industrija Srbije, Srbijagas i PTT. Još im samo Elektroprivreda Srbije nedostaje kako bi u svojim rukama imali kompletan energetski sektor, upravo onaj koji će vrlo skoro prijeći Rusima u ruke. Slučajnost? Teško.