Dvojica američkih predsjedničkih kandidata Barack Obama i John McCain, iako imaju bogatu lepezu mogućih područja sukoba, najviše su se posvetili raspravama i prepućavanjima oko ekonomije, što je sasvim logično ima li se na umu trenutačno stanje svjetske, ali prije svega američke ekonomije. Teme su očite: previranje na tržištima, sve više, galopirajuće cijene nafte i plina, zatvaranje GM-ovih tvornica kamiona i neizbježna posljedica svega toga – ozbiljan rast nezaposlenosti. Ipak, čini se da je ekonomiji suđena podređena uloga u odnosu na trenutačna politička zbivanja, točnije rat u Iraku, na koja prosječni Amerikanac reagira emotivnije nego, primjerice, na to da se više ne može voziti koliko bi htio ili se uopće ne može voziti jer nema za benzin. U tom je smislu glavno pitanje za McCaina islamski ekstremizam, za koji kaže da bi mogao SAD stajati egzistencije. Ne, dakle, ekonomski problemi ili klimatske promjene, koje bi nas sve mogle stajati egzistencije, nego američki najnoviji ‘omiljeni’ neprijatelj. Naravno, s obzirom na to da ne može vječno izbjegavati temu, McCain se, ipak, u slobodno vrijeme, pozabavi i ekonomskom problematikom, ali samo ako ekonomiju može povezati, bar nekako, s nacionalnom sigurnošću. Primjerice, kao kad kod nas premijer govori o ekonomiji samo da nešto kaže i Europskoj uniji.
Sve, naravno, ne treba čuditi ako se zna da McCain velik dio svoje kampanje temelji na nacionalnoj sigurnosti, nadneprijatelju s Istoka i nudi sebe kao vrhovnog zapovjednika, a ne vrhovnog ekonomista. Čak i njegov glavni strateg kampanje Charlie Black priznaje otvoreno da bi još jedan napad na američko tlo bio velik plus za McCainovu kampanju. U nedostatku takva scenarija, kakav često ima moć dovesti ili skinuti nekog s vlasti, dvije će teme dominirati umovima građana najveće svjetske sile na odlasku: prva je rat u Iraku, koji već dugo ima loš imidž (čak dvije trećine Amerikanaca smatra ga promašenim), i ekonomija, koja odnedavno snažno pritišće američku dušu i džep, inače nekako najosjetljiviju upravo na to.
McCainovo ‘Jedite kolače…’ U potonjem se McCain dosad nije iskazao tvrdnjom da je ‘pitanje ekonomije nešto što ne razumije koliko bi trebao’. Njegovi bolji poznavatelji kažu da ga sigurno ne uzbuđuju teme poput nezaposlenosti ili zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Kad je riječ o terorizmu i prijetnjama opstojnosti SAD-a, glas mu podrhtava od uzbuđenja i emocija, ali ako spomenete ekonomiju, vatra će se ubrzo ugasi. Njegov se ekonomski program može iščitati prilično jasno iz njega nedavnog sudjelovanja na okruglom stolu o ekonomiji s uvaženim gostima poput Johna Chambersa iz Cisco Systemsa, Meg Whitman, bivšom šeficom eBaya, i Arnoldom Schwarzeneggerom, guvernerom Kalifornije. Ukratko: ‘temelji naše (američke, nap. pr.) ekonomije nevjerovatno su jaki; što manje, to bolje (kad je riječ o miješanju države); što niži, to bolji (o porezima)’, zatim efektivno poentiranje: ‘Dizanje trgovinskih barijera najgora je stvar koju možemo napraviti američkoj ekonomskoj budućnosti.’ Neke stvari koje je tom prigodom rekao publici dobro su sjele, no njegov je ozbiljan problem što je broj interesanata u američkoj ekonomiji mnogo, pa tako i interesa i zahtjeva, što znači teško mirenje niza ekonomskih mjera.
McCain, opaki, beskompromisni bivši ratni zaborljnik u Vijetnamu, koji je prema svojim riječima izradio ugled na izravnom razgovoru, morat će smisliti kako riješiti konfliktne zahtjeve uz ograničene resurse, a u isto vrijeme držati paritetske ideologe na uzici. Anegdota iz njegove kampanje zorno ilustrira njegovo poimanje ekonomije. Tijekom posjeta propaloj tvornici razgovarao je s radnikom koji ga je upitao gdje će sada njegov sin raditi, na što mu je ovaj odgovorio, čista petica iz diplomacije, kako se nadao da obojica imaju veća očekivanja od svojih sinova. Takav neposredan, pomalo ciničan način priskrbio mu je poštovanje jednih, ali i prezir drugih.
Nesuvisla energetska politika Dosad nije pokazao previše suosjećanja za umiruće industrije i tvornice, čak i kad bi to olakšalo ekonomske posljedice, bar kratkoročno, a čvrst stav zauzima i o protekcionističkoj trgovinskoj politici. – Uza sve teškoće i ekonomske probleme danas postoji jedna svijetla točka, a to je naš izvoz. Protekcionizam ne funkcionira i nikad neće, i stoga se veselim debati sa senatorom Obamom – izjavio je jednom prigodom.
Neki topliji vjetrovi ipak su zapušali i iz njegova smjera, pa je izjavio da želi omogućiti radnicima veću kontrolu nad novcem za pogodnosti i uvesti poticaje za prekvalifikaciju za poslove koji imaju svjetlju budućnost. Svemu je dodao, krajnje velikodušan dar, posebnu, ciljanu pomoć radnicima starijima od 55 godina. To je doista lijepo od njega. Parole kojima se koristi veća su transparentnost i odgovornost u vladi i na tržištima, a kao krajnji ‘coup de grace’ njegovo je priznanje da se ponor između menadžera i radnika produbio i da se taj trend ne bi trebao nastaviti. Logički gledano, s takvom izjavom amenujete postojeće stanje uz mutno obećanje da neće biti još gore, ali većina je ljudi jednostavna, pa vjerojatno neće obratiti pozornost na suvišno analiziranje smisla izrečenog. I taman kad razgali srce radnika i siromašnih, socijalno osjetljivi McCain brzo će otrijezniti čak i nježnije, jer mu, naime, ne pada napamet uvoditi progresivne poreze, dakle određeni masni porez bogatima, što bi bio jedan od načina usporavanja gore navedenog trenda. Nije, doduše, toliko tvrda srca i omogućio bi dioničarima da iznose savjetodavna (!) mišljenja o menadžerskim plaćama.
Njegov pristup energetskoj krizi jednako je duhovit. Kratkoročno gledano, uveo bi ljetnu suspenziju poreza na gorivo, a dugoročno bi problem riješio na način na koji je to pokušao sadašnji, podjednako inventivni predsjednik Bush – uklanjanjem zabrane bušenja novih polja (uglavnom je riječ o Aljasci). Ekonomisti su kratkoročno rješenje pokopali tvrdnjom da stvara upravo obrnut efekt od željenoga. Ideja nikad i nije imala realnu, upotrebnu vrijednost, a namjena joj je bila dnevno-političkih karaktera, točnije da pokaže američkim građanima, pogodnima sve višim cijenama nafte, da je McCainu stalo. Bviša šefica HP-a Carly Fiorina, danas jedna od savjetnica, to je i priznala.
Još manje poreza bogatima Porezi su vrući krumpir u svakoj slobodnoj ekonomiji, no u Americi imaju posebnu težinu, pa su stoga namučili i McCaina. Prije otprilike četiri godine u svom obraćanju skupu pitao se ‘zašto bi imali porezne olakšice za najbogatije kad je jaz između najbogatijih i najsromašnijih Amerikanaca sve veći.’ Poslije je dodao: – Mi smo u ratu. Navedite mi jedan trenutak u našoj povijesti kad smo bili u ratu, a da smo imali porezne olakšice za najbogatije.
Nije teško pogoditi, hrabro držanje te linije razmišljanja nije potrajalo. McCain je u dva navrata glasovao protiv Bushovih prijedloga olakšica, no to je bilo tada. Danas, tako blizu predsjedničkog mandata, stvar je znatno drugačija – sada bi McCain dotične olakšice volio učiniti permanentnim, pa i još ih malo povećati. Ukinuo bi alternativni porezni minimum (rijec je o napadu na gomilu olakšica bogatima još od 70-ih), srezao korporativni porez i, bar privremeno, dopustio poduzetnicima otpis cijelog troška kapitalnih investicija u jednoj godini. Sve to povećalo bi nacionalni dug 4,5 trilijuna dolara u sljedećih deset godina, a Obamina bi koncepcija stajala otprilike 3,3 trilijuna.
Obama želi snažniju regulativu Njegov je izlaz iz te kontradikcije tvrdnja da porezne olakšice povezuje sa smanjenom potrošnjom, što Bush nije bio voljan napraviti. Na predbacivanje o mijenjanju stavova odgovara: – Nijedan od mojih principa ili stavova nije se promijenio. Jesam li promijenio svoj položaj u specifičnim pitanjima zbog promijenjenih okolnosti? Pa sigurno jesam!
S druge strane plota, pak, sasvim drugačija priča. – Frustrira me neuravnotežena ekonomija koja nekolicinu nagrađuje nagradama daleko iznad uspjeha tih pojedinaca, a obične se, radišne Amerikanke nastavlja cijediti. Proteklog je desetljeća ta ekonomija poprilično rasla, a više od polovine ukupnoga bogatstva dobilo je jedan posto najbogatijih, izjavljuje Barack Obama, nesvjestan da je upravo izgovorio samu bit egzistencije američkog kapitalizma i načina. To mijenjati znači mijenjati fundament američkog društva. I za njega je ključno pitanje poreza, no pogled mu je dijame-tralno drugačiji od protivnikova, a prema poslovnoj zajednici misli graditi odnos ‘grube ljubavi’, koju je najavio svojim prvom posjetom Detroitu, izjavivši ondje da namjerava uvesti striktan ograničenja na emisije iako će pomoći autoindustriji smanjiti troškove zdravstvenog osiguranja.
Tijekom njegove kampanje birači u SAD-u mogli su čuti i da deset godina dug stisak srednje klase šteti poslu jer ‘smanjuje potražnju za stvarima koje kompanije proizvode’, kao što je to objasnio njegov ekonomski savjetnik Austin Goolsbee. Prema njemu, upravo je to razlog zašto bi poslovna zajednica trebala poduprijeti Obamin porezni plan kojim će se teret prebaciti na bogatije i povisiti savezni minimalac na 9,50 dolara po satu u dvije godine (trenutačno je na 6,55 dolara). Problem tržišta kapitala, koje je u posljednje vrijeme pokazalo privremenost dobroj staroj tradiciji naglih padova, planira riješiti snažnom regulacijom, novim uvjetima poslovanja i standardima transparentnosti, a kvalitetu radne snage povećao bi saveznim ulaganjem u obrazovanje i znanost.
Usprkos tim hrabrim izjavama zbog kojih su još prije nekoliko desetljeća predsjednici i istaknuti političari ginuli u atentatima, Obama objašnjava da nije ideolog, nego pragmatičar, ali naziv Steva Jobsa i veterana Wall Streeta Jamieja Dimona i Marka Galloglyja.
Osvajanjem demokratske nominacije počeli su stizati signali približavanja političkom središtu, primjerice imenovanjem Jasona Furmana na čelo svog ekonomskog tima, čime je razbjesnio sindikate i liberalne aktiviste. Da ne idemo u detalje, dotični gospodin pripada poslovnom establišmentu. Nije mnogo prošlo, dapače riječ je o istom danu, a Obama je CNBC-ju izjavio da namjerava razmotriti svoja stajališta o porezima ako ekonomija ostane u lošem stanju, što je, ruku na srce, sasvim izgledan tijek događaja u dogledno vrijeme. Namjera je, objasnio je Furman, rezanje korporativnog poreza u kombinaciji s revizijom poreznog zakona, što bi eliminiralo poticaje za biznis. Obama je, pak, konkretniji kad je riječ o najvećem ekonomskom problemu prema njegovoj percepciji. Najviše ga, naime, zabrinjava energetika, a izlaz vidi u poticanju istraživanja alternativnih izvora, što zapravo znači favoriziranje politike kojom bi fosilna goriva postala još skuplja.
Nešto novo, nešto staro – Nema sumnje da će, kratkoročno gledano, prilagodba novim tehnologijama stajati, ali nikada ne treba podcijeniti snagu američke inovacije – brani svoje stajalište Obama. Njegovi će kritičari reći da u njegovoj ekonomskoj politici nema bogzna čega inovativnog ili novog. Srž su njegova programa povećana potrošnja (65 milijardi dolara za jedinstveno zdravstveno osiguranje; 20 milijardi vlasnicima nekretnina za izbjegavanje dužništva; 15 milijardi za alternativnu energiju itd.) i, drugo, prebacivanje poreznog tereta na višu klasu (bogati bi izgubili olakšice, siromašni dobili, a poslovna zajednica više plaćala). Nit vodilja je, jednostavnije, povećanje kupovne moći srednje klase. Najvećim gafom na vanjskopolitičkom planu neki smatraju njegovo oštro stajalište prema NAFTA-i (trgovinskom sporazumu sjevernoameričkih zemalja), koju mnogi smatraju glavnim krivcem za zatvaranje tvornica u SAD-u. Nakon mnogih negativnih reakcija Obama je ipak reterirao, objašnjavajući da je bila riječ o zahuktao političkoj situaciji. Skupno gledano, obojica su kandidata razradila jasne političke profile kojima predstavljaju osnovne vrijednosti svojih stranaka. McCain je američki klasik, bahat, ciničan, tvrd, ali iskren tip koji igra prije svega za svoju momčad. On je John Wayne. Obama je lijevo u američkim okvirima, što u svjetskim znači nekakav lijevi liberalizam. Najbliži je ubijenom Bobbyju Kenendyu. Isto tako, obojica pokušavaju maksimalno proširiti svoju glasnačku bazu opreznim manevriranjem između populizma i dodvoravanja velikom biznisu. Ipak, McCainova politika jasno je konzervativna i okrenuta poduzetnicima i slobodnoj trgovini, u čemu vidi spas ekonomije, a Obama srednji sloj vidi kao motor koji je stao i koji valja pokrenuti dok bi se u isto vrijeme i najsrošnijima omogućilo lakše disanje. Njegovim dolaskom na vlast može se očekivati snažna usmjerenost na domaće prilike i ekonomiju uza pomoć trgovine slobodno-trgovinskih ugovora i eventualno zatvaranje Amerike u odnosu na svijet, ali, naravno, ne u većoj mjeri jer bi to značilo ekonomsku smrt za svaku zemlju, za Ameriku pogotovo.
S druge će strane McCain, nedvojbeno, zadržati sve relevantne postulate slobodne trgovine, otvorenosti i jake vanjske razmjene, uz poticanje poduzetničkih čimbenika, uz pomoć čega bi se zastupljenost američkog biznisa u svjetskim okvirima pokušala ponovno pojačati, kao i njegov utjecaj. Treba imati na umu da Obama ima smireniji i jasniji ekonomski program, a McCain će savršeno sigurno, ako postane predsjednik, naglasak staviti na borbu protiv terorizma i, lako moguće, dodatno zakomplicirati svjetsku političku, pa tako nužno i ekonomsku situaciju. Obamina bi, pak, smirenost, racionalnost i orijentacija na unutarnje prilike i svijetu i Americi vjerojatno omogućile malo predaha od ratne ekonomije i retorike.
