Vječni vrući krumpir takvih sastanaka, klimatske promjene, ove se godine, izgleda, konačno malo ohladio. Bush je ipak popustio prihvativši plan da se emisija stakleničkih plinova smanji za polovinu do 2050. te tako svoju zemlju prvi put obvezao na srednjoročno rješenje.
Staklenički plinovi, nuklearnio nepočudne zemlje, preskupa hrana i proširenje ekskluzivnoga kluba suma je ovogodišnjega summita G8, najrazvijenijih svjetskih zemalja. Prvog dana susreta u Toyaku glavna je tema bila želja francuskog predsjednika Nicolas Sarkozyja da se summit ubuduće proširi novim relevantnim svjetskim faktorima, zasad okupljenim u svojem slovu i brojci – G5, odnosno Južnoafričkom Republikom, Brazilom, Meksikom, Indijom i Kinom. No, kao i toliko puta u povijesti, trenutačni uzurpatori svjetske moći i poretku žestoko su se usprotvili širenju svog elitnog društva s neuglednim novajlijama, a u odbijanju je prednjačio SAD, čiji je predsjednik, inače, rekao da njegova zemlja neće prihvatiti ekološka ograničenja dok to ne učine Indija i Kina. Dakle, iste one države koje ne želi u raspravi. Vjerni američki saveznik Japan već je i prije elokventnog američkog ‘NE’ ustvrdio da taj format treba zadržati, iako nije sasvim jasno – zašto. Prijašnja odbijanja, povijesno gledano, svjetskih država da u svoje klubove uvedu nove igrače rezultirala su vrlo nezgodnim posljedicama, bar u obliku manjeg rata. Konvergencija odnosa u svijetu u ovom trenutku, pak, nudi izvršnu scenografiju za još jedan u nizu srazova vlasnika naslova i izazivača.
U ponedjeljak je održan i rutinski ručak s čelnicima afričkih zemalja na kojem su, i opet krajnje rutinski, bogati obećavali, a siromašni tražili. Naime, obećano je udvostručenje pomoći, ali to nikako da se ispuni, a Angelu Merkel, njemačku kancelarku, više zabrinjava zimbabveški diktator Mugabe od toga da su njegovi, kao i svi ostali stanovnici, gladni. Možda u Africi, kad bi joj se omogućio razvoj, ne bi bila takve poplave lokalnih diktatora i autokrata. Afrički vođe posebice su prozvali Italiju, Kanadu i Francusku da izbjegavaju svoje obveze. Prije tri godine isti su ljudi obećali povećanje pomoći siromašnim zemljama (od kojih pola otpada upravo na Afriku) od 50 milijardi dolara na godinu 2010., ali i otkazivanje duga. Vrlo velikodušno od njih s obzirom na to da te zemlje taj dug i tako nemaju čime platiti, a glavnica su odavno prebacile. Bijes je razumljiv kad znate da su G8 dali samo tri milijarde dolara od planiranih 25 obećane pomoći Africi 2005. Glasnogovornik japanskog Ministarstva vanjskih poslova izjavio je da ne razumije odakle te kritike s obzirom na to da su vođe G8 itekako svjesni svojih obveza.
