Da bi napravio master plan poslovanja, naš bi poduzetnik nakon nejasnih odgovora i spoznaja o kašnjenju i aferama u gradnji ili prenamjeni turističke infrastrukture odustao od turizma ili bi pokušao pokrenuti agenciju u Crnoj Gori.
Došlo je ljeto i vrijeme je za obnavljanje diskusije o tome koliki su i gdje su izazovi u našem najvažnijoj industrijskoj grani koja toliko može promijeniti stanje hrvatske platne bilance. Zašto ljeto? Ipak je to godišnje doba tijekom kojega najviše putujemo i tada se uvijek iznova uvjerimo u dvije najveće kontradikcije turističke industrije: s jedne strane ljepote naše obale i unutrašnjosti, da ne govorim o otocima i ukupnomu mediteranskom ugođaju, a s druge pak gužve u zračnim lukama, na granicama, naplatnim kućicama, u trgovinama, koje prati nedovoljna ljubaznost domaćina! Svatko tko je bio na Zlarinu, Silbi, Miljetu i drugim malim rajevima i uz to se upoznao s ljepotama šibenske katedrale Svetoga Jakova, dubrovačkoga Svetoga Vlaha, čuo povijest Poljske Republike, Marmontov doprinos gradnji Skradina te završio dan u konobi u kojoj se diskretno čuje ‘Da te mogu pismom zvati’, ne može razumjeti zašto smo mi Hrvati frustrirani svojim turizmom.
Međutim, ako bi takav imao strpljenja slušati malo pozornije i pokušao pokrenuti famoznu agenciju iz T-Mobileove promidžbe Roko-tours, vrlo bi brzo upoznao i tamnu stranu našega turizma – usluga i kapaciteti u bar 50 posto slučajeva nisu na razini svjetskih standarda, niti su se u posljednjih 10-ak godina okrenuli prema pozitivnom trendu, osim dijelom u Istri. Zračni transport nije dovoljno razvijen, pa je doći do, primjerice, Raba ili Šibenika uistinu teško, posebno kad se uspoređi sa Sardinijom, Maltem, Sicilijom ili Kretom.
Osam turističkih prioriteta:
-
Stotinjak ‘must see’ lokacija. Treba shvatiti da imamo neslučen potencijal, stotinjak ‘must see’ lokacija i složenu, zanimljivu prošlost i kulturu! Profitabilniji sektor turizma također znači kontrolu i balans deficit platne bilance i smanjenje inoduga.
-
Ispunjenje svih očekivanja. Valja shvatiti da bez motiviranih, obrazovanih turističkih djelatnika, ali i ukupne lokalne zajednice, nema smisla investirati u hardver! Svako očekivanje gosta mora se ispuniti, ali i čak nadmašiti!
-
Definiranje parametara profitabilnosti. Gostu treba brojiti u sklopu specifičnih tržišnih segmenata i definirati pravu profitabilnost po segmentu. Turizam je sve povezaniji sa specijalnim interesima i unaprijed planiranim događanjima. Hrvatska nudi mogućnosti za svaki sport, za istraživanje vjera i kulture, upoznavanje različitih kuhinja i specifičnih vina, često more i prirodu itd. U definiranju parametara profitabilnosti glavni bi igrači trebali biti najveći iz industrije.
-
Kooperativnost lokalnih zajednica. Valja natjerati lokalne zajednice da budu kooperativnije i da pitanje okupnjenja zemljišta ne prepuste špekulativnom kapitalu, bilo domaćem bilo stranom. Svaki projekt treba imati rok završetka i lokalni bi zajednica trebala sudjelovati u odgovornosti za njegov završetak, a taj bi proces trebali nadzirati svi stakeholderi grane: građani, Vlada, vertikalne integracije (dovoljavaju hrane i ostalih potrepština za gosta, strukovne organizacije – UHPA, HTZ, Udruženje hotelijera, zakonodavna vlast, građevinska industrija…).
-
Promidžba s najboljim agencijama. Treba se koncentrirati na promidžbu koja upozorava na mnogo lokacija koje se mora vidjeti, ali i današnju složenu autentičnost Hrvatske, dakle mješavinu povijesti, kultura, gastronomije i mogućnosti za svakoga, a ne samo za željne plaže i pristojnoga hotela.
Da bi napravio master plan svoga poslovanja i SWOT analizu svoga razvoja u sljedećih pet godina, naš bi Roko ili Jack vjerojatno pokušao doći do podataka o konkurenciji, njihovu tržišnom udjelu te o planovima razvoja hrvatskoga turizma. Koliki je tržišni udio naših najvećih turističkih agencija? Kolika je profitabilnost te industrije? Jesu li u planu izmjene strukture turističkih kapaciteta i koliko je lako dobiti građevinsku dozvolu ili prenamjenu zemljišta? Nažalost, bio vlasnik naše zamišljene agencije Roko ili Jack, nakon nejasnih odgovora i spoznaje o kašnjenju i aferama u gradnji ili prenamjeni turističke infrastrukture kao i nejasnih podataka o profitabilnosti najboljih u branši ili bi odustao od turizma i otišao u lukrativniji biznis ili bi pokušao pokrenuti agenciju u Crnoj Gori, gdje sve vrvi od gradnje, i na svakom brdu gradi ruski, američki, austrijski ili mađarski investitor, a porez na dobit je devet posto!
Mladu generaciju poduzetnika ne zanima priča o kolektivnom stečaju hrvatskog turizma 90-ih godina, kad je zbog objektivnih razloga, najviše rata, izgubljeno dosta godina i kad je najbolji kadar otišao iz turizma jer nije htio raditi za nedovoljna primanja. Kako je nedostajalo akumulacije, ulaganja u obrazovanje i edukaciju bila su isto tako nedovoljna, a nezadovoljan i nedovoljno obrazovan kadar ne može stvoriti zadovoljan i motiviran podmladak. I ako nam se oproste gužve i prometni kaos, ne može nam se oprostiti nedovoljna ljubaznost, neentuzijazam u prenošenju predvih priča na goste i manjak osmijeha. Bog nam je dao ljepote i izvanredan položaj (sve je blizu – Beč, Milano, Budimpešta, Ljubljana, München…) te mediteransku autentičnost, s kompliciranom ali veoma zanimljivom prošlošću, a mi smo tomu dodali administraciju s GUP-ovima koje se stalno mijenja, lokalne moćnike koji investiraju u turizam radi nekretnina, a ne usluge, cinične djelatnike te džepove urbanističkoga neukusa!
Glas od usta do usta i sve više internetski vox populi nakon prvoga posjeta ne rade za nas. Svaki građanin svijeta morao bi vidjeti pulsku Arenu, Stradun, Peristil, Opatiju, Plitvice itd., ali pitanje je je li se, nakon što je vidio nešto od toga u prvom posjetu, i odsjeo u hotelu s četiri zvjezdice izvan standarda, dosadivao se na Stradunu, osjetio neudobnost naših zračnih luka i neljubaznost naših neobrazovanih konobara, i ima li volje riskirati i još više upoznavati Hrvatsku, pa i njezinu unutrašnjost.
Gost je željan naše kulture i ljepota, posebice arhitektonskih.
Valja definirati jasnu ulogu HTZ-a i način financiranja te provjere efikasnosti pojedinih lokalnih turističkih zajednica. Morao bi postojati kriterij prema kojem bi se usmjeravao novac u pojedine projekte i kako se može pomoći ‘incoming’ turističkim agencijama. Nije moguće da naša najveća agencija ne komunicira dobro s HTZ-om i da istupa iz UHPA-e.
Netko mora biti titular promjena; hrvatski ministar turizma trebao bi imati osobine i Eliota Ness-a, jer samo takav karakter može napraviti dugoročni plan razvoja i podijeliti karte između stranog kapitala, odnosno velikih hotelskih lanaca, i domaćih poduzetnika kako bi ih zainteresirao da se uklope u njega i zajedno s Vladom rade na slamanju lokalnih interesa. Takav Eliot Ness mora oko sebe okupiti tim mladih stručnjaka koji bi živjeli za turizam i promjene koje mogu donijeti u Hrvatsku, a morao bi blisko surađivati s gotovo svim smjerovima u različitim strukturama.
S jedne strane ljepote obale i otoka, a s druge gužve u zračnim lukama, na granicama, naplatnim kućicama, u trgovinama, koje prati nedovoljna ljubaznost i manjak osmijeha!
