Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Direktor sam jednog manjeg trgovačkog društva i pokušavam, koliko je to moguće, pratiti zakonske promjene, barem one koje se najviše tiču našeg poslovanja. Zabrinjava me informacija da nas na temelju vjerodostojne isprave svatko može tužiti putem bilo kojeg javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj. Je li to točno i znači li to da se i postupak po prigovoru vodi kod suda koji je donio rješenje o ovrsi ili ne?

Potpuno je točno da svaki vjerovnik ima pravo po svojoj volji, bez ikakvih ograničenja, odabrati javnog bilježnika kojemu će podnijeti prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, najčešće je to račun. Međutim, to za dužnika (odnosno za onoga za koga vjerovnik tvrdi da je dužnik, što se na kraju ne mora pokazati točnim) samo po sebi ne znači nikakvu teškoću, pisanim putem mora mu biti uručeno rješenje i troškovi podnošenja prigovora mogu se povećati samo za trošak upućivanja pismena (najčešće preporučene pošiljke). Razlika je i u tome što u gradu u kojemu je vaše sjedište imate prigodu osobno predati prigovor i na vaš primjerak dobiti potvrdu javnog bilježnika da je prigovor primio, što je sigurno i pravno i stvarno najsigurnija opcija.

Ipak, ako se radi o javnom bilježniku koji nema sjedište tamo gdje je i vaše, veći je problem s neurednom dostavom i, ako dostava ne uspijeva, eventualnim oglašavanjem na oglasnoj ploči javnog bilježnika. Ovo će biti manji problem kada i ako dođe do jednostavne mogućnosti pregleda oglasnih ploča kod svih javnih bilježnika i sudova bez putovanja, jednim pritiskom na tastaturu računala. Iako je u početku bilo dosta nejasno i dvojbi u primjeni ako toga koji je sud nadležan za postupanje po prigovoru, sada je potpuno jasno da je to onaj sud koji je nadležan prema sjedištu dužnika, neovisno o tome koji je javni bilježnik postupao. Znači mjesna se nadležnost ne određuje prema javnom bilježniku kojega je odabrao vjerovnik, nego prema sjedištu dužnika.

Moguće je odgovoriti na dva načina, koji se u svojoj suštini svode na isto, odnosno na isti ukupan iznos. Prvi je način da se ne plaća pristojba i to je točno. Drugi način je da se ta pristojba plaća i obračunava u sklopu plaćanja solemnizacije, i to je također točno. Solemnizacija je nešto što predstavlja dosta velik trošak (istina, još je veći onaj kod javnobilježničkog akta) koji je opravdan time što jamči dosta visoku razinu pravne sigurnosti – stranke se temeljito upućuju u ono što se solemnizira, a preskače se faza parnice i ide se, ako bude potrebe, izravno na ovruh.

Na žalost, upravo to se u praksi često događa makar je potpuno suprotno svim pravnim načelima. Naime, ako je država dužnik, to je jedan obvezopravni odnos u kojemu ne bi smjela imati položaj drukčiji od bilo kojega drugog dužnika. Ako se državi dopusti da putem propisa kao što je Zakon o izvršenju državnog proračuna praktično blokira svoje vjerovničke, to je, usudimo se kazati, grubo pravno nasilje. Naravno, država je ovlaštena u određenim situacijama suspendirati određena prava bilo koga, ali to onda mora biti baš takva situacija, to mora biti propisano ako je ikako moguće Ustavom kao najvišim pravnim aktom neke države i to se ni u kojem slučaju ne smije prečesto koristiti.

U svakom slučaju, ako vam se dogodi to od čega strahujete na raspolaganju su vam odgovarajući pravni instrumenti, uključujući i ustavnu tužbu, te inicijativu za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti neke pravne norme.