Film Mamin novi frajer trpi od niza nedostataka, a osnovni je da ne zadovoljava pretpostavke žanra u koji se želi svrstati. Naime, uopće nije smiješan, a to može biti doista ozbiljan nedostatak komedije. Posve blesav film sa samog dna filmske produkcije nema gotovo nijedan smiješni ili duhoviti trenutak; čak i ako se snize standardi smiješnog, priča je rudimentarna, glumci se prenamažu, a publika umire od dosade jedva čekajući kraj te ničim izazvane patnje. Banderas inače ima komičarskog potencijala, no ovde je jadan, ne svojom krivnjom, a Meg Ryan nikad nije imala neki potencijal. Osim, dakle, što nije ni smiješna, ni zabavna, ni šarmantna, poseban užas priuštiti će vam njezina do karikature zategnuta faca kojoj bi mjesto bilo u seriji Reži me, i to u nekoj od bizarnijih epizoda koja javnosti želi pokazati sav užas i nakaznost različitih plastičnih zahvata na gospodama zrelije dobi. Jednostavno neizdrživo.
Mamin novi frajer je, očito, Banderas, kradljivac umjetnina koji se nameravio maznuti Berninija ispred nosa njezina sina, agenta FBI-a, i njegove jednako ‘agentaste’ zaručnice. Premisa s kojom se moglo solidno poigrati u stilu Vrućine, gdje policajac i lopov obojica sve znaju, ali ne odustaju od svog plana, tu je nekoliko evolucijskih koraka predaleko. Dijalozi su posve nemaštoviti, priča i karakterizacija isprazni, i sve je zajedno čak i za donji ešalon američke komedije ispod svake zanatske razine. Ap-surdo, kao što to zna biti, jedino su smiješni u cijeloj komediji pokušaji scenarističke ozbiljnosti unutar dobro poznatih ključeva i matrica najgore vrste.
