Piše: Ozren Podnar

N 140 godina stari grad Donjeck sjedište je političko-financijske grupacije koja je u posljednjem desetljeću prigrabila velik dio ukrajinskog kolača vlasti i bogatstva. Donjecki je klan sveprisutan u tkivu ukrajinske politike, a njegov je utjecaj neumoljivo rastao i iako mu članovi nisu bili ozbiljnije zastupljeni u državnim vladajućim strukturama. Najvažnija ličnost ovoga klana u usponu 41-godišnji je biznismen Rinat Ahmetov, zastupnik Stranke regija u Ukrajinskom parlamentu.

Naša ga javnost ponajviše poznaje kao vlasnika ukrajinskog prvaka Šahtara iz Donjecka, koji je 2003. angažirao hrvatske reprezentativce Darija Sru i Stipu Pletikosu, a u Ukrajini je on mnogo više od nogometnog magnata: ključan politički čimbenik, najbogatiji oligarh, a od prošlog mjeseca i najmučniji Euroljubin, prema izračunu stručnjaka poslovnog tjednika Korespondent.

Ako je vjerovati Korespondentu, vlasnik je imovine vrijedne 31,1 milijardu dolara, po čemu je za 100 milijuna dolara nadmašio Ingvara Kamprada, Ikeina osnivača. Prema istim je izvorima za puni tri milijarde dolara preskočio vodećega ruskog tajkuna Olega Deripasku.

Taj je list prošle godine prognozirao da će Ahmetov postati najbogatiji građanin ‘Zajednice Neovisnih Država’ – dakle republika bivšeg Sovjetskog Saveza – i sada se ta prognoza ostvarila, iako analitičari nisu sigurni da su Korespondentove kalkulacije ispravne.

Desetak dana nakon procjene da je Ahmetov europski broj jedan, Forbes je izašao sa svojom listicom, na kojoj je najbogatiji češki financijski magnat Petr Kellner, dok je Ukrajinc dospio na drugo mjesto sa skromnih 7,3 milijardi eura. Razni izvori nude različite brojke, no čak i ako uistinu nije prvi, Ahmetov je basnoslovno bogat te je ujedno i jedan od poduzetnika koji su najviše napredovali posljednjih godina – kao uostalom i cijela ukrajinska elita.

‘Visoki ukrajinski dužnosnici, a pogotovo oni iz Donječke oblasti, ime Rinata Ahmetova izgovaraju s poštovanjem. To ime otključava i najzakrčenija vrata. Oni koji ga osobno poznavaju ponosno to priopćavaju zavidnim kolegama. Oni koji ga ne poznavaju, izražavaju želju da ga upoznaju’, pisala je kijevska Invest-Gazeta prije četiri godine: ‘Paradoksalno je da je tako mlad biznismen jedan od najutjecajnijih ljudi u zemlji kojom tradicionalno vladaju stariji. Paradoksima nije kraj: pripadnik manjinske tatarske narodnosti i musliman Ahmetov nameće svoje uvjete političkom establišmentu u državi, iz koje su gotovo svi Tatari prognani prije pola stoljeća’.

U njegovoj podršci lokalpatriotizmu i regionalizmu daje se očitati želja za slabljenjem Kijeva u korist Rusije, zemlje koju smatra pravom domovinom, iako to nikad neće izreći. Dok kao odani član opozicijske Stranke regija zastupa proruska stajališta u vanjskoj politici, zalažući se za uvodenje ruskog kao drugoga službenog jezika i za decentralizaciju zemlje, Ahmetov održava diskretne veze i s čelnikom suprotstavljene političke opcije predsjednikom države Viktorom Juščenkom.

Ahmetov je rođen 21. rujna 1966. u siromašnoj rudarskoj obitelji. ‘Proveo sam djetinjstvo u Kujbiševskoj četvrti Donjecka u rudarskom naselju, blizu rudnika Oktiabrskog i Panfilovskog. I tata i brat bili su mi rudari. Tata je posvetio više od deset godina života teškome rudarskom radu. I brat mi je radio u Oktiabrskoj deset godina. Iz vlastita iskustva znam mnogo toga o teškom rudarskom životu i njihovim problemima’, govori Ahmetov.

Nakon srednje škole, Ahmetov je upisao ekonomiju na Državnom sveučilištu u Donjecku, na kojemu je diplomirao 1991. Poznavatelji kažu da je izrazito radišan i nevjerojatno ambiciozan. Taj rudarski, metalurški i bankarski mogućnost i vlasnik Gradske banke u Donjecku te suvlasnik Prve ukrajinske internacionalne banke, u kojoj su mu partneri velike strane banke. Glavni mu je izvor bogatstva kompanija System Capital Management, koju je osnovao 2000., a u stopostotnom je vlasništvu njega i njegove suprige Lilije Nikolajevne Smirnove. SCM je izrastao u jednu od vodećih ukrajinskih financijskih i industrijskih tvrtki s prihodom od 6,72 milijarde dolara 2006. Sve je to bogatstvo poteklo od nekoliko desetaka tisuća dolara koliko je 1993. uložio u otvaranje Gradske banke Donjeck.

‘U Ukrajini se može početi biznis s manjim ulogom nego na Zapadu’, rekao je.

Novac zarađen u bankarstvu Ahmetov je ulagao u rudarstvo i metalurgiju, kupivši metaluršku tvornicu i tvornicu za obradu koks. Taj je posao ispočetka bio vrlo neizvjestan, a kupaca dionica malo, no on je preuzeo rizik i uložio u modernizaciju proizvodnje.

Već s 29 godina Ahmetov je izrastao u jednom od ključnih biznismena u Donjecku, razvijajući se pod okriljem guvernera Donječke oblasti Volodimira Ščerbanja zajedno s još nekolicinom poduzetnika, među kojima je bio i Ahat Brahina, predsjednik Šahtara i vlasnik tvrtke Luks. Oni su tvorili jezgro Donjeckoga klana. Okolnosti su se promijenile u njegovu korist 1995., kad je niz biznismena ubijen u atentatima, uključujući dva velika trgovca plinom, Volodimirova brata Jevgena i napokon samog Brahina.

Ahmetov je preživio kao najmoćniji predstavnik Donjeckoga klana i nasljednik golenoga financijskog carstva. Obezglavljenja Uprava Šahtara obraćala mu se s prijedlogom da se prihvati vođenja najpopularnijeg kluba istočne Ukrajine, o čemu je taj razmišljao šest mjeseci.

‘Gurnuo sam u stranu sve špekulacije o prestižu, o kojemu su mi govorili svi koji su me nagovarali da prihvatim ponudu. Shvaćao sam da će me najviša pozicija u Šahtaru proslaviti, ali pitao sam se hoće li mi to koristiti u budućnosti. Nisam želio postati slavan tako što bi me, poput literarnog junaka, pregazio konj’, rekao je.

Kao i mnogi drugi biznismeni širom svijeta, Ahmetov je nakraju pristao ‘ući’ u Šahtar s namjerom da ga učini najboljim u Ukrajini ispred kijevskog Dinama, tradicionalno najjačega kluba u cijelome slavenskom svijetu. U vrijeme kad je preuzeo klub koji vole milijuni ukrajinskih istočnjaka, uvjeravao je javnost da nema nikakvih političkih ambicija.

‘Volim reći da sam osoba posve distancirana od politike. U ovom trenutku bavim se nogometom, moje srce pripada nogometu i učinit ću sve kako bih razvio i promovirao svoj klub’, govorio je. Međutim, gomilanje bogatstva ne može se odvijati daleko od političkih voda.

U politiku je Ahmetova uukao bivši premijer Pavel Leonidovič Lazarenko koji je tražio saveznicu na ukrajinskom Istoku. Na prijelazu 1996./97. Lazarenko je nastojao zadobiti nadzor nad industrijskom regijom Donjeckog bazena, naposljetku zaključivši da mu je najbolja taktika postići sporazum s lokalnim moćnicima. Prema dogovoru s Ahmetovim, Lazarenko je u svibnju smijenio lokalnog ali beskorisnog guvernera Poljakova te pomogao tvrdom i strogom Viktoru Janukoviću da zauzme tu poziciju. U to je vrijeme nastao i danas aktualni tandem Januković-Ahmetov. Januković je kao guverner zahvalio Ahmetovu tako što mu je očistio politički i administrativni teren za poslovno-privatizacijske manevre kojima će taj postati pravim gospodarem Donbasa. Januković nije uzimao udjela u tim pothvatima, ali je zadržao savezništvo s Ahmetovim u izborima 2002., kao predstavnik Stranke regija, osnovane 2001. radi podrške tadašnjem predsjedniku Leonidu Kučmi. Kad je Januković izabran za premijera 2002. pojbdom koalicije Stranke regija i vladajuće Ujedinjene Ukrajine, Donječka je oblast osvanula potpuno pod Ahmetovljevom nadzorom.

‘Kontrola biračke baze u Donjecku i financijskih resursa Donbas u njegovim je rukama. Malo koja perspektivna tvrtka posluje bez njegova upletanja. Neke kupuje, a od drugih dobiva postotak. Najlošije prolaze poduzetnici koji mu se opiru – oni završavaju kao najsrošniji’, pisao je o njemu nekroni kijevski tisak.

U međuvremenu, odbijao je etikete oligarha i tajkuna. ‘Ja nisam oligarh. Oligarsi su u vlad. Za njih je posao u vlasti jedini način zarađivanja’, govorio je i isticao: ‘Izdala mogu nanjušiti oligarhe. Nose posebnu odjeću. Džepovi njihovih hlaća počinju na samim bokovima i sežu do stopala. Oligarsi nisu našli svoje mjesto u biznisu i nikad neće. U poslu izgledaju kao krave koje hodaju po ledu. Davno sam se dokazao kao poslovni čovjek i zaradio svoj novac.’

Sve do prije dvije i pol godine nije mu bilo stalo do službenoga političkog položaja, a u politiku je otvoreno ušao tek uoči parlamentarnih izbora 2006., na kojima je izborio mjesto zastupnika.

Objasnio je da mu je, kao ‘čovjeku od nogometa’, najlakše izražavati se u sportskim metaforama: ‘Imam novi cilj – da Ukrajina postane europska prvakinja u plaćama, kvaliteti života i infrastrukturi. Prelazim u politiku jer želim stvaranje vlade ekonomskog rasta. Prelazim u politiku jer želim da Ukrajina postane bogata i da u njoj više ne bude siromašnih ljudi. Prelazim u politiku jer želim da Ukrajina osvoji Europski kup za najbolju zemlju.’

Stranka regija izašla je iz izbora 2006. kao najjača pojedinačna stranka, a kad joj se priključila Komunistička partija osvojila je većinu u parlamentu, pa je Januković treći put izabran za premijera. To nije bila samo osobna pobjeda Janukovića i njegove stranke već i pobjeda brojnih poslovnih interesnih povezanih s premijerom, osobito Ahmetovljeva System Capital Managementa, zatim korporacije Interpipe koju vodi Kučminov zet Viktor Pinčuk te grupacije UkrSib Aleksandra Jaroslavskog i Ernesta Golieva. Istodobno, biznismeni skloni proeuropskoj i patriotskoj ukrajinskoj opciji koju utjelovljuje Julija Timoščenko pretrpjeli su udarac. Za trećeg Janukovićeva mandata, u kolovozu 2007., Ahmetovljeve su tvrtke nabavile većinski udio u vlasništvu nad Dniproenergom, najvećim proizvođačem električne struje u istočnoj Ukrajini, što je Timoščenkova iskoristila u svojoj predizbornoj kampanji prošle jeseni. Tvrđila je da je Dniproenergo pao u ruke Ahmetovljevih kompanija ‘za nekoliko kopjejki’.

‘Očito je da vlast i biznismeni djeluju zajednički. Nastavi li se takva praksa, Ahmetov će ostati vlasnik Ukrajine čak i ako dođe do smjene vlasti. Takvu se monopolizaciju ne smije dopustiti ni pod kojim uvjetima’, rekla je, obećavajući da će nelegalno privatizirana poduzeća biti vraćena državi.

Na parlamentarnim izborima 30. listopada 2007. Stranka regija osvojila je 175 mjesta od 450, 11 manje nego na prethodnim, te je vlast pripala Našoj Ukrajini i bloku Julije Timoščenko. Timoščenko je 18. prosinca imenovana premijerkom, dok je Stranka regija prešla u opoziciju.

Sada je jezičac na vagi opet skrenuo na stranu biznismena sklonih Juščenku i Timoščenkoj, koji su krenuli u ofenzivu protiv Ahmetova i njegova carstva.

‘Stranka regija morala bi se primiriti. Njen je pravi vlasnik Rinat Ahmetov. Neka gradi Ukrajinu, a ne svoj privatni glavni grad’, grnjela je premijerka na tiskovnoj konferenciji u Zaporozju.

U namjeri da se prikaže kapitalistom s ljudskim likom Ahmetov je posegnuo za filantropijom, iako njegovi kritičari te pothvate izjednačuju s osobnom promidžbom. Prošlog je prosinca promovirao Zakladu za djelotvorno vladanje, s proglašenim ciljem poboljšavanja standarda svakoga ukrajinskoga građanina. Odmah joj je donirao 150 milijuna dolara te u njen Upravni odbor uključio bivšeg američkog senatora Lincolna Chafeeja, bivšu kanadsku premijerku Kim Campbell i bivšeg predsjednika madarske Nacionalne banke Györgya Surányija.

Drug je njegova dobrotvorna organizacija Zaklada za razvoj Ukrajine, čija je nakana uklanjanje korijena društvenih problema u Ukrajini.

Mediji i dalje nisu impresionirani, kao što pokazuje uvodnik u Kyiv Postu, objavljen povodom proglašenja Ahmetova najbogatijim Europlanom. ‘Nastojanje da ispolira svoju javnu predodžbu glavna je motivacija njegovih napora da se prikaže kao filantrop. Međutim, njegove su donacije u dobrotvorne svrhe mrvice u usporedbi s njegovim sveukupnim bogatstvom i utjecajem na ukrajinsko gospodarstvo’, pisao je uvodničar.

‘Osoba poput Ahmetova mogla bi postati neuromni borac za sve što Ukrajini treba da postane civilizirano društvo: ukidanje regulative koja koči malo poduzetništvo, više sigurnosti za najsrošnije, bolje prilike za mlade i veći porezni doprinosi povlaštene elite.’ Kyiv Post pozvao je Ahmetova da odbaci članstvo u proruskoj Stranki regija, iako zna zašto to on neće učiniti: ‘Takav bi potez bio preskup za Ahmetova i značio bi više cijene naftne za njegova industrijska postrojenja. Bogatstvo kupuje političku moć, a golemo bogatstvo kupuje iznimnu političku moć, s kojom je Ahmetov postao gotovo država u državi.’