Ivo Čović: Bandićev menadžer s klupe

Na veselje prekobrojnih zaposlenika Zagrebačkog holdinga, novi im šef nije čovjek koji može i zna dijeliti otkaze. Prekobrojnih ima u HEP-u, ali Čović je svojedobno bez rasprave odbio savjet da krene u smanjivanje broja zaposlenih.

Ivo Čović je jednostavno nesposoban voditi ozbiljan razgovor! – kaže nekoliko njegovih bliskih suradnika i prijatelja. Nemjerno se zavaravati, daleko od toga da je nesposoban razgovarati o ozbiljnim temama, ali novi predsjednik Uprave Zagrebačkog holdinga ne može, pa čak i u najcrnijim okolnostima, razgovor voditi na očekivano ozbiljan način, tvrde brojni njegovi suradnici.

U poslu je inače detaljan, studiozno pristupa problemima, u donošenju odluka po nekoliko puta odvaže pozitivne i negativne strane te sve dubinski analizira, ali svaki razgovor s njime ispunjen je šalom, smijehom i anegdotama. Našu je primjedbu na početku razgovora da mu je novinara ovih dana vjerojatno dosta i previše dočekao tek riječima: – Bolje reći novinara u pokušaju. I na to se ne treba naljutiti, jer je to stil komuniciranja. Idućih pola sata zadržao je ozbiljnost sažimajući odgovore na sva pitanja u vrlo jasne i sasvim nedvosmislene izjave.

Suprotno od toga, dugogodišnji suradnici tvrde da je često nedokučivo misli li Čović ozbiljno ili se šali kad nešto govori, a oni poučeni iskustvom suradnje s njime upozoravaju da često misli ozbiljno iako ne ostavlja takav dojam i svaka mu je rečenica podložna analizi. Nekadašnji mu suradnik uz mnogo riječi hvale s uzdahom dodaje da ga je Čovićeva sklonost pošaljama u teškim trenucima za Hrvatsku elektroprivredu (HEP), na čijem je čelu bio za Račanove vlade, znala živirati.

• Nemaju svi ljudi jednak kapacitet za šalu – tuobno je primijetio ipak pohvaljujući smisao za humor bivšeg mu šefa, čemu treba dodati da je duhovitost ipak prvi simptom inteligencije u čovjeka.

• On je 100 posto Sinjanin, a to je viteško društvo ljudi koji vole biti najpametniji i uvijek biti u pravu, a po mogućnosti i najlepši – vraća mu šalom prijatelj iz rodne Dalmacije.

U osnovnoj je i srednjoj školi mali Ivo redao peticu za peticom i lako bi ga se moglo proglasić štreberom. Ipak, ljudi koji su s njime radili mnogo godina poslije kažu da Čović svaki svoj uspjeh i karijerni napredak duguje svojem šarmu jednako koliko i sposobnostima. Što više, čude se mnogi, a među njima i oni skloniji HDZ-u, što u stranačkoj hijerarhiji SDP-a nije dalje dogurao smatrajući ga najboljim menadžerom u politici.

• Najjača mu je karika okupljanje ljudi i s njim je teško ne složiti se – kaže jedan prijatelj, a drugi dodaje da je Čović uporan i ako ne krenete njegovim smjerom prvi put, dolazit će s novim argumentima dok ne popustite. I sve to na vrlo ležeran način, bez ikakva uznemiravanja i nervoze.

Novi prvi čovjek zagrebačkog megaproduža rođen je 17. listopada 1961. u Sinju. Imao je samo 30 godina kad je u jeku rata u Hrvatskoj kao član tima za pregovore s predstavnicima JNA i pobunjenih Srba za područje Dalmacije pregovarao i s ratnim zločincem Ratkom Mlađićem. Na angažman u Domovinskom ratu je, kako kaže, ponosan. Tada je u HEP-u već bio direktor hidroelektrane Orlovac, gdje se zapošlio nakon diplome na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje.

Čović je iskreno priznao da samom sebi ne može naći veću manu od pušenja, a u vrline si ubrjava ulaganje truda u odgovornost prema poslu koji radi. Kormilo HEP-a preuzeo je s 39 godina, nakon, pričaju poznavatelji priče, četverosatnog razgovora s Račanom na tu temu, s kojim je bio vrlo blizak. Posao u Holdingu preuzeo je nakon vrlo kratkog razgovora s Bandićem te je zbog toga, kako je objasnio, rekao da se nove dužnosti olako prihvatio. Bit će da je to prva Čovićeva brzopleta odluka. Elektroprivreda je obilježila njegovu karijeru, a najvećim uspjehom mnogi mu drže očuvanje HEP-a kao jedinstvene kompanije unatoč tome što je u Saboru već bio prijedlog zakona o njenom cijepanju. Sam kaže da jedinstvenost ne bi ničemu služila da nije proveo restrukturiranje i povećao efikasnost poduzeća, pa bi radije da ga se po tome u HEP-u pamti.

Kao predsjednik Uprave HEP-a, zaslužio to ili ne, Čović je dio vječne teme o uspješnom ili neuspješnom vodenju te velike kompanije u kojoj je politika uvijek imala veći utjecaj od energetike. Tražeći mračnu stranu veseljaka iz Sinja morate se spotaknuti o – javne natječaje! Otvori li se ta tema s nekim od njegovih prijatelja, razgovor odvede u kritiku nakaradnoga hrvatskog zakona o javnim nabavama. Optužbe koje su svojedobno frcale iz HSP-a o izvršavanjima javnog natjecanja u HEP-u za vrijeme Čovića vrijednije čak 800 milijuna kuna razvodne se u takvoj raspravi jer nema dokaza da je bilo ikakva muljanja.

Na površinu je ipak izasla i jedna Čovićeva menadžerska mana. On nije čovjek koji može i zna dijeliti otkaze, na veselje prekobrojnih zapošlenika Zagrebačkog holdinga. Prekobrojni su i u HEP-u, a Čović je svojedobno bez rasprave odbio savjet da krene u smanjivanje broja zapošlenih. Nakon što je prvi Sanaderov premijerski mandat odradio kao član Uprave HEP-a za- dužen za plin, HEP je napustio kad je smijenjen s te funkcije odbijajući savjetničko mjesto. Prijatelji svjedoče da je tom prilikom rekao da nikad nije koristio unutarkompanijske savjetnike, pa bi bilo suludo očekivati da će on biti korišten kao savjetnik. No, malo je ublažio takvu interpretaciju rekavši tek da bi to bio korak prema dolje u karijeri.

• Sadašnja uprava HEP-a je takva da sam u nju dobrodošao bude li ozbiljnijih pozicija koje bi značile napredovanje – samouvjerjen je Čović.

U karijeri ništa ne bi mijenjalo, a jedino za čime žali je to što zbog ozljede koljena više ne može aktivno igrati košarku. Mediji mnogo spekuliraju o njegovoj odanosti Zoranu Milanoviću ili Milanu Bandiću. Izgleda ipak da je proizvod konsenzusa, prema općem vjerovanju zava- đenog dvojca. S Bandićem je Čović u prijateljstvu još od osnivanja SDP-a i neki čak kažu da bi u slučaju prijekre potrebe izabrao Bandića, ali zaista samo kad bi gorjelo, jer nije tip čovjeka kojeg je moguće svrstavati u klanove. S Milanovićem ga, pak, također veže dugogodišnje prijateljstvo, čak iz djetinjstva, ali ne njegovo, već njegove supruge Dijane, Milanovićeve vršnjakinje. Njegove i Milanovićeve roditelje veže prijateljstvo iz Sinja, pa su kao djeca Zoran i Dijana dijelom zajedno odrastali. Neki će prijatelji danas ustvrditi da Čovićeva odanost ipak leži na Iblerovu trgu i to zbog njegova osjećaja za poštovanje hijerarhije.

Drugim, pak, dovode u pitanje njegovu pripadnost političkoj opciji čiji je član držeći ga više menadžerom. Čović objašnjava da je početkom 90-ih smatrao da je na hrvatskoj političkoj sceni trebalo ravnoteže i da je lijeva opcija trebala biti jače zastupljena.

• Mnogo mi se više sviđa smiren i odmjeren pristup politici Ivice Račana nego drugih tadašnjih političara – objašnjava zašto se učlanio u SDP, u kojem je ostao zbog bliskosti s političkim stranama iako drži da danas nema temeljne razlike između političkih opcija u Hrvatskoj, već je razlika u načinu implementacije politika.

Više sugovornika iz različitih sfera Čovićeva profesionalnog života tvrdi da je uvijek pokušavao, a često uspjeha politiku odvojiti od biznisa, pa se očekuje da će političke pritisku u upravljanju Zagrebačkim holdingom preuzeti na sebe, maksimalno oslobađajući suradnike te- reta politike, makar se nekim to možda i neće svidjeti. I dok oni koji ga hvale tvrde da od Čovića nikada niti ništa ružno nije doživio, nekolicina ljudi koji ga poznaju ostala je pak nijema u komentaru.

Ivo Čović najavljuje da će do kraja godine imati barem trogodišnji plan budućeg razvoja Zagrebačkog holdinga i tvrdi da će restrukturiranje te tvrtke biti neusporedivo teže nego ono u HEP-u.

• Nisam ni pesimist ni optimist – zaključio je Čović oprezno.

Primjeni li novi šef radne navike koje je primjenjivao na menadžment HEP-a dok mu je bio na čelu, ključni ljudi Holdinga mogli bi raditi i po 12 sati na dan, a na to će ih nagovarati prijateljskim pristupom.