Najava vruće sindikalne jesen

Iako gospodarski pokazatelji govore o rastu, o smanjenju nezaposlenosti i o porastu zaposlenosti, govore i o dvostruko većem uvozu od izvoza, o opasno visokoj zaduženosti države te o prezaduženosti građana i njihovoj ovisnosti o kreditima.

U toplim ljetima, u vrijeme godišnjih odmora i smanjenog intenziteta javnih, pogotovo političkih događanja, često se iz sindikalnih redova najavljujalo vruću jesen i velike prosvjede. Onda bi došla jesen, najave se ne bi ostvarile, i nitko ne bi pitao što je s najavljenim događanjima. Dogodilo bi se nešto drugo. Može li se ove godine dogoditi vruća jesen? Mnogo je razloga za to. Ali hoće li se dogoditi…?

Građani žive sve teže, pa iako gospodarski pokazatelji govore o rastu, o smanjenju nezaposlenosti, o porastu zaposlenosti, govore i o dvostruko većem uvozu od izvoza, o opasno visokoj zaduženosti države, o prezaduženosti građana i njihovoj ovisnosti o kreditima. Hrvatska se cijenama potpuno približila onima u razvijenim zapadnim zemljama, a prosječnom plaćom jedva doseže trećinu prosječne plaće u tim zemljama. Struktura zaduženosti građana u poslovnim bankama pokazuje da je gotovo pola toga duga u kratkoročnim gotovinskim nenamjenskim kreditima i minusima na tekućim računima građana, zaduženjima po kreditnim karticama, što se u pravilu veže uz krpanje standarda i troškove preživljavanja. Četvrtak posto duga u dugoročnim je stambenim kreditima, najizloženijima udaru poskupljenja kredita povećanjem kamatnih stopa zbog ugovorene promjenjive kamate. Manje od deset posto duga otpada pak na kredite za kupnju automobila. Prosječna hrvatska obitelj dužna je tako poslovnim bankama u ovom trenutku više od 95.000 kuna. Budući da joj sve manji dio neto primanja opterećenog ratama kredita ostaje za podmirenje sve većih redovitih mjesečnih troškova, treba se sve više zaduživati. Podaci govore da je u posljednjih 12 godina dug građana poslovnim bankama rastao 18 puta, plaće su rasle 2,5, mirovine 2,2, a naknade za nezaposlene 1,3 puta. To je pravi pokazatelj stanja u Hrvatskoj. Standard se održava sve većim zaduživanjem. I tako se polako ulazi u začarani krug.

Naravno da pritom nije nikakva utjeha kad predsjednik Vlade ili ministar gospodarstva razloge poskupljenja u Hrvatskoj tumači globalnim razlozima. Čini se da gotovo i nema građanina u Hrvatskoj koji ne zna razloge stalnih poskupljenja naftnih prerađevina ili hrane u svijetu. Hrvatska je ovisna i o uvozu hrane i energije. U minulim godinama na svim tim područjima učinilo mnogo pogrešaka zbog čijih posljedica danas ispašamo. Kad se potkraj devedesetih godina Ina mogla upustiti u kupnju MOL-a ili bar u ravnopravno spajanje s njim u novu kompaniju, politika to nije odradila, nije se ulagalo ni u modernizaciju i proširenje hrvatskih rafinerija i iskoristila prigoda za njihovo središnje regionalno pozicioniranje. Slično je i s Inim istraživanjem u inozemstvu na područjima naftne i plina. U zemlji nema čak ni približno dovoljno spremnika za skladištenje i naftne i plina, bar za prevladavanje tržišnih oscilacija. Propuštene su i neke prigode vezane uz ukupljeni plin i pozicioniranje takvog središta za ovaj dio Europe upravo u Hrvatskoj. Nije se dovoljno ulagalo ni u samu plinofikaciju, što se intenziviralo tek posljednjih nekoliko godina. Na području električne energije također se nedovoljno ulagalo u gradnju novih kapaciteta. Tako se sve sušilo na leđa građana gotovo u jednom trenutku. Sada se moraju graditi novi kapaciteti, Inim dioničarima ne želi se (a otkako je MOL ‘gazda’, i ne može) nadzorom cijena uskratiti moguća visina dividende u skladu s mogućom dobiti. Nužno je graditi i nove kapacitete za proizvodnju električne energije. I dok smo s cijenama goriva na europskoj razini, s cijenama plina i električne energije još smo na začelju Europe, pa tu možemo očekivati daljnja poskupljenja, čak i neovisno o kretanju svjetskih cijena. A to će pak prouzročiti daljnja lančana poskupljenja. Kako će sve to podnijeti građani? Jer europskim se cijenama u Hrvatskoj ne sučeljavaju i europske plaće i mirovine.

Logično je novo zaduživanje. Koliko će se građani još uopće moći zaduživati uz već kreditnim ratama i neprekidnim poskupljenjima preopterećena primanja? Zbog sve veće inflacije banke će podizati kamate na kredite ne želeći ni za lipu umanjiti moguću dobit. Tako će krediti postajati sve nedostupniji, ali i postojeće će biti sve teže vraćati. Kad je riječ o umirovljenicima, stanje je već sada više nego zabrinjavajuće i gotovo je svaka sedma mirovina pod nekom vrstom ovrhe. Poljoprivredna politika (ili njezino nepostojanje), utjecaj trgovaca i uvoznika lobija napravili su od Hrvatske zemlje veoma ovisnu o uvozu hrane. Već su lanjske najave ovogodišnje veće inflacije mnogi unaprijed iskoristili za poskupljenje svoje robe i usluge. O onima koji su uz dobivene državne potpore (da ne bi poskupljivali) ipak dizali cijene, treba računa voditi Vlada, a ne samo kroz usta predsjednika Vlade i ministra financija upozoravati na ‘neke koji su neopravdano podizali cijene’.

Vlade se samozadovoljno čuju poruke o stotinama ciljano uloženih milijuna u socijalne mjere, zaustavljanje rasta cijena na nekim područjima, o Zakonu o minimalnoj plaći, povećanju osobnog odbitka sa 1.600 na 1.800 kuna, o smanjenju cijena kruha, mlijeka i ulja i neposkupljenju struje za određene kategorije građana kao rezultatu zauzetosti Vlade u Povjerenstvu za praćenje cijena.

Stvarnost pokazuje da je minimalni učinak povećanja najnižih plaća donošenjem Zakona o minimalnoj plaći i izostankom još nekih mjera zbog neprekidno novih poskupljenja nestao već prije stupanja na snagu Zakona. Slično se dogodilo i s učinkom pojedinstvenja kruha, mlijeka i ulja. Povećanje osobnog odbitka onima s najnižim plaćama donijelo je od nula do 30 kuna, onima sa srednjom plaćom stotinjak, a onima s plaćom iznad 35.000 kuna i šestotinjak kuna jer su mogli potpuno iskoristiti olakšice. Tako je to iz najavljenih pomoći siromašnjima zapravo poprimilo oblik pomoći bogatijima. U najavi socijalnih mjera različitih visina subvencija za poskupljenje električne energije za potrošače koji troše do 3.000 kWh Vlada i HEP iznijeli su u javnosti različite podatke. A ‘zaboravili’ su spomenuti da je u tih nešto više od dva milijuna brojila u domaćinstvima između 24 i 25 posto u vikendicama, apartmanima za odmor, klijetima, stubišnoj rasvjeti i dizalima te zajedničkim prostorijama stambenih zgrada. I sva su ta brojila u pravilu među onima koja bilježe godišnju potrošnju manju od 2.000 kWh. Tako je broj pravih domaćinstava koja troše ispod 2.000 kWh električne energije na godinu mnogo, mnogo manje, kao i onih koja troše manje od 3.000 kWh, što je granica za subvencije. Samo će malo obitelji biti pošteno udara poskupljenja struje, među njima će biti poneki umirovljenici, samci, dvočlane obitelji, posebno oni koji su većinu dana izvan doma, koji cijele dane provode na poslu, bez obzira na visinu primanja. Ali zato će poskupljenje osjetiti većina drugih građana, osobito višečlane obitelji. Ono će posebno pogoditi i obitelji na otocima i obali koje se zimi griju na struju. No ravnoteža će se postići najavljenim poskupljenjem plina koje će pak najjače udariti na one koji za grijanje upotrebljavaju plin. To je pravo uravnoteženje utjecaja poskupljenja, ali ne naniže, nego naviše. Kako sami sebi možemo objasniti da brašno pojedinstvenje u trenutku kad je pšenica otkupljena za gotovo upola veću cijenu nego lani? Čime objasniti da se nakon više nego dobre prošlogodišnje žetve pšenice i zatečenih zaliha od godine prije dio pšenice prodao, a poslije uvezao po većoj cijeni? A onda se cijena brašna formirala kao da je sva pšenica, a ne tek njezin manji dio, plaćena po toj višoj uvoznoj cijeni. Netko je i na tome dobro zaradio i sve naplatio od građana. Inflacija je dosegnula zabrinjavajuću visinu. Od građana se očekuje odricanje od rasta plaća u skladu s rastom inflacije da se ne bi pokrenula inflatorna spirala. No zatim se objave podaci o menadžerskim godišnjim plaćama u iznosima od nekoliko stotina tisuća do nekoliko milijuna kuna. Plus različite kompanijske povlastice, godišnje nagrade iz dobiti, dividenda na dionice, nagradne kompanijske dionice i slično. Ako bogata Švicarska najavljuje referendum o ograničenju menadžerskih plaća, za Hrvatsku bi to trebala biti gotova stvar. Od građana se očekuje manja potrošnja kao doprinos obuzdavanju inflacije, a država i lokalne vlasti izravnim financiranjem, kreditima i različitim oblicima javno-privatnog partnerstva ulažu u velike i skupe projekte od kojih su neki mogli pričekati i bolja vremena. I to u konačnici financiraju građani.

Vlada je prije odlaska na godišnji odmor umjesto konkretnih mjera za ublažavanje posljedica udara cijena najavila intenzivan rad na terenu službi kontrole i nadzora, od Financijske policije do porezne inspekcije, da bi se utvrdilo tko je (neopravdano) podizao cijene. Pa za to bi im dovoljno bilo da su se bilo koji dan osobno uputili u kupnju u trgovine i trgovačke centre te na tržnice, što svakodnevno čine ostali građani. A kad nadležne službe nešto i utvrde, u Vladi najavljuju da u sustavu tržišnog gospodarstva nemaju mnogo prostora za interveniranje u cijene.

Čovjek jednostavno ostane zatečen intenzitetom ‘špota’ ‘tamo nekih’ koji podigoše cijene, a da ih se pritom ne imenuje. Nismo ni mi baš toliki bedaci.

Ako se ništa ne promijeni, i sami će građani na jesen na ulice. Nitko ih neće trebati na to pozivati. Na to ih, zapravo, svojim postupcima i nečinjenjem poziva po najprije Vlada, a onda i poslodavci.