Opasnost ne dolazi iz Gruzije, već iz Irana i Pakistana

SAD i Rusija navikli su se igrati raketama, njihova igra ima vrlo racionalna pravila, ni jedna strana neće preko ruba provalije.

Gruzijsko je pitanje relativno brzo riješeno: ostat će neriješeno krizno žarište. Južna Osetija i Abhazija bit će pod ruskom upravom. A NATO, pod američkim vodstvom, bit će dosljedno za cjelovitost Gruzije. Njegova podrška bit će za Gruziju nešto važnija od podrške moga kućnog savjeta, ali nedovoljna da bi nasuprot Putin-Medvedevoj Rusiji bila realizirana. Dakle Gruzija, uključujući i dvije pobunjene pokrajine, ima perspektivu područja stalnoga tihog terora nad stanovništvom u nekoj novoj fifti-fifti podjeli američko-ruskog utjecaja i oglednog područja za testiranje snage dviju sila. Američko-ruski ogledi mišića vjerojatno će se nastaviti na Ukrajini, Moldaviji, pa i povišenom u baltičkim državama, već odavno članicama NATO-a i EU. Bivše članice Sovjetskog Saveza suočit će se s krhkošću američke podrške pred Putinovom Rusijom, silom u usponu. Ali to nisu sukobi i ogledi snage iz kojih može stići istinska prijetnja, europskoj ili svjetskoj sigurnosti. SAD i Rusija navikli su se igrati raketama, njihova igra ima vrlo racionalna pravila, ni jedna strana neće preko ruba provalije.

Za budućnost srednje Azije pa i za europsku i svjetsku sigurnost mnogo je važnije ono što se događa južnije: Pakistan poslije Musharraf-a i Iran uporan u razvoju nuklearnog oružja. Pakistan ga već ima. Nakon Musharrafovoga prihvaćanja pitanje je ne samo tko će biti sljedeći, već i tko može kontrolirati islamske milicije u Pakistanu i izvoz terora izvan njega?

Vladajuća koalicija N. Sharifa (Pakistanska muslimanska liga) i Al Zardavija (stranka ubijene B. Bhutto) suglasna je bila jedino u tome da s predsjedničke funkcije svinge generala Musharraf-a. No, Musharraf nije srušila nesložna vladajuća koalicija, zbog korupcije i vladavine čvrste ruke, već ga je gubitka političke moći i vlasti stajalo nezadovoljstvo sve jačih islamskih milicijata. Može li se labava koalicija oduprijeti njihovom usponu i preuzimanju Pakistana, ako to nije uspjelo generalu Musharrafu, diktatoru čvrste ruke? To je ključno pitanje ne samo srednjoazijanske, već i svjetske sigurnosti. Odgovor je, bojim se, negativan: pitanje je samo vremena i načina na koji će islamski radikali preuzeti Pakistan. A to je onda vrlo crn i neizvjesan scenarij i to nam uopće nije tako daleko kako nam se na prvi pogled čini. To bi značilo da se i velike količine konvencionalnog oružja kao i nuklearnog arsenal nađu u rukama vjerskih fanatika, prema čijoj ideologiji je svatko onaj, i pojedinac i država, koji ne dijeli njihov pogled na islam, nevjeran koji zaslužuje biti pokoren i uništen.

Sjeverno od Pakistana je Afganistan, u kojem je NATO, uključujući i naše vojnice, istočno je Indija, također s nuklearnim potencijalom i neriješenim pitanjem Kašmira, zapadno je Iran, koji ubrzano razvija nuklearni program, a čiji predsjednik otvoreno apelira za uništenje Izraela, najbiše ‘nevjeričke države’, a Europa i SAD su već premreženi potencijalnim terorističkim jezgrama za sijanje straha i panike. Može li se racionalni Zapad, vođen profitom, koji je gradio svoju politiku nadmećući se za kontrole nad naftovodima, plinovodima, putovima narkotika, i korigirao je sukladno reakcijama na svjetskim burzama, nositi s takvom vrstom izazova? To, naime, nije Vladimir Putin, s kojim se može igrati ratni ‘šah’ do jutra pa onda onaj sa slabijim figurama izgubi, do sljedeće partije.

Budućnost Pakistana nakon Musharraf-a za Zapad je važnija od budućnosti Gruzije.

Dosad se nije pokazalo da Zapad ima odgovarajući odgovor za zauzimanje neprijatelja koji ne dijeli njegov svjetonazor i njegove vrijednosti, kao što su islamski militanti. Na domaćem terenu, više u državama EU nego u SAD-u, skloni su popuštanju, prepuštajući prostor za djelovanje toj ideologiji, uvjeravajući se da tako kupuju mir i sigurnost. U Iraku i Afganistanu se pokazuje da konvencionalni zapadni rat nije dugoročno efikasan u borbi protiv islamskih milicijata. Kako će puškom zaplašiti nekog tko želi umrijeti za pobjedu islama u svijetu? Naprotiv, upravo u Afganistanu, gdje je Zapad već gotovo slavio pobjedu, talibanski pokret jača, u kombinaciji s radikalizacijom Pakistana može postati izvorištem uistinu ozbiljnog sukoba. Zato je budućnost Pakistana nakon Musharraf-a za Zapad važnija od budućnosti Gruzije. Na radost Putinovu.

Gruzija, uključujući i dvije pobunjene pokrajine, ima perspektivu područja stalnoga tihog terora nad stanovništvom u nekoj novoj fifti-fifti podjeli američko-ruskog utjecaja i oglednog područja za testiranje snage dviju sila.