Slabašne ekonomije i golemog deficitu platne bilance, Gruzija gotovo sve svoje potrebe za naftom i plinom zadovoljava uvozom, tako da zanimanje velikih sila duguje isključivo svojem geografskom položaju, jer je raskrižje nekoliko plinovoda i naftovoda.
Primirje između Rusije i Gruzije potpisano je, ali informacije o tome povlači li se ruska vojska i dalje su proturječne i nitko sa sigurnošću ne može reći odakle će se točno ruske snage povući. Rat, ako se tako može nazvati sukob koji je dobro uzdrmao ljetnu kolovošku letargiju i natjerao svjetske čelnike da se vrate s odmora ili ugodnijih zadataka, možda je i okončan, ali uzroci koji su do njega doveli daleko su od rješenja, a teško je i prognozirati kako bi se mogao riješiti tako da tom području osigura dugoročniji mir i stabilnost. Sukob Gruzije i Rusije zbog pokrajina Južne Osetije i Abhazije traje godinama, no čini se da je konvergencija svjetskih činitelja ovaj put rezultirala mnogo eksplozivnijom smjesom nego što je to prije bio slučaj.
Abhazija i Južna Osetija imale su status autonomnih pokrajina, prva u sklopu Sovjetske Republike Rusije, druga u sklopu Sovjetske Republike Gruzije. Raspadom ‘carstva zla’, kao što mu zapadni tisak voli ‘tepati’, Gruzija je odlučila pripojiti dvije pokrajine, što njihovi stanovnici nisu dočekali s oduševljenjem. Upravo suprotno, nipošto ne žele biti u sastavu Gruzije, o čemu su se izjasnili i na referendumima. Kao i u nezgodnom slučaju Kosova, pokrajine su naseljene drugim ratničkim skupinama, Osetima i Abhazima, a ne Gruzijcima. Rusija je, štiteći svoje interese, odlučila uzeti sporne pokrajine pod svoju zaštitu, pa je slijedilo dugo razdoblje koškanja i natezanja, a sve je kulminiralo odlukom Mihaila Saakašvilija, ne pretjerano demokratskog predsjednika Gruzije, da silom pokuša skršiti otpor dviju pokrajina, prekršivši prije potpisan dogovor o nenapadanju i tako se gadno preračunavši u političkoj matematici jer je proteklih tjedana uslijedio opći udar Rusije na gruzijski vojni potencijal. Pokrajine, smatra se, žive od krijevima i služe kao uhodane mafijske rute.
Niz je činitelja koji su utjecali na takav razvoj događaja, a svi su se savršeno uklopili u vrućem kolovozu. Rusija je sila koja se nastoji ponovno nametnuti nakon tavaorenja na dnu svjetske skale relevantnih zemalja, a to je poslužilo kao pokazna vježba razmahom Zapadu, posebno Americi. Nadalje, događanja na Balkanu u proteklih 15-ak godina, zaključno s isforsiranom neovisnošću Kosova, izvor su stalnih poniženja Rusije i njezina utjecaja. Treće, Gruzija je zapadnjački satelit na samoj granici s Rusijom, preko kojeg prolaze naftovodi i plinovodi koje bi Rusija rado kontrolirala ili bar držala čvrsto na oku. Četvrto, nakon jednostranih američkih djelovanja po Afganistanu i Iraku bio je krajnji trenutak za pokazivanje novonabijanih mišića prije nego što puškaranje oko Irana kao sljedeće mete pre raste u opći pokolj. Nafta i plin odatle teku u potocima prema Kini, a Iran je strateški partner Rusije. Zbrojiti dva i dva lako je. Peti je činitelj, ništa manje važan, uporno guranje NATO-ova pakta na granice Rusije i pokušaji njegova opasavanja sanitarnim kordonom sa svih strana. U tom kontekstu valja gledati sukob Rusije s NATO-ovim savezom u vezi s antiraketnim štitom koji je, navodno, usmjeren na islamske fundamentaliste. Naposljetku, najviše se spominje problem tranzita energenata kroz tu državu, naftovoda i plinovoda, koji su svi pod čvrstom kontrolom zapadnih tvrtki, a koje bi Rusi rado ugrozili izbacujući tako konkurenciju. Najveća je europska nada plinovod Nabucco, no zbog konkurentske Južnog toka, u ruskoj režiji, koji zaobilazi Gruziju, i manjka jasne perspektive nije sasvim izgledna njegova realizacija.
