Prvi put nakon 70-ih hrana je svjetski prioritet

Zabrinuti zbog porasta cijene i nestašice hrane na svjetskim tržištima, Saudijci su odlučili osigurati svoju budućnost, svjesni da kao pretežno pustinjska zemlja, bez nepre- sušnih rijeka i jezera, s nepouzdanim i rijetkim padalinama i mogućnošću uzgoja žitarice i stoke, samo uz golema ulaganja i skupu tehnologiju, i uza sve svoje dolare zarađene izvozom naftne, nemaju mnogo izgleda za opstanak ako se posve ograniči izvoz hrane.

Da se osiguraju, Saudijci su krenuli u obilazak svijeta u potrazi za plodnom zemljom, što ih je odvelo na Tajland, u Ukrajinu, Pakistan i Sudan. Plan je pokrenuti velike prekomorske projekte u koje će poslije uključiti privatni sektor – uzgoj usjeva kao što su kukuruz, žito ili riža. Kad se odabere zemlja, svaki projekt mogao bi obuhvati stotinjak tisuća hektara zemlje, a većinu usjeva izvozilo bi se natrag, u Arabiju.

Takvi grandiozni planovi Saudijske Arabije zrcale svjetski trend, odnosno sve veće zanimanje bogatih zemalja koje uvoze većinu svoje hrane za takve projekte. Ujedinjeni Arapski Emirati, pak, razgledaju Kazahstan i Sudan, Libija se nada unajmiti farme u Ukrajini, a Južna Koreja dala je naznačiti da nešto planira u Mongoliji. Čak i Kina, s dovoljno plodne zemlje, ali manjkom vode, ispituje mogućnost ulaganja u jugoistočnu Aziju.

Uznemirene novim trgovinskim ograničenjima zemalja izvoznica hrane, zemlje ovisne o njihovim proizvodima shvatile su da su ovisne ne samo o naglim potresima na tržištu nego i o mogućem prekidu opskrbe. Rezultat je određivanje hrane kao prioriteta prvi put nakon 70-ih godina prošlog stoljeća, tako da zemlje uvoznice same postaju sve aktivnije u proizvodnji prehrambenih proizvoda u drugim zemljama.

Cijene žita malo su pale u odnosu na ovogodišnji vrhunac, no još su triput više od desetogodišnjega prosjeka. Tijekom nedavnih turneje po središnjoj Aziji Kalifa bin Zajed, predsjednik UAE, upozorio je na potrebu osiguravanja zaliha. Ujedinjeni Arapski Emirati traže lokacije za ulaganje u poljoprivredu u Kazahstanu radi osiguranja stabilnih izvora hrane, rekao je.

S druge strane, strane time zadovoljne i zemlje bogate plodnim površinama, a deficitarne kapitalom. Primjerice, u Ukrajini žitna polja daju manje od tri tisuće kila po hektaru usprkos tome što su jedno od najplodnijih područja u svijetu i obiluju vodom. No uz veća ulaganja u tehnologiju prinosi bi se povećao nekoliko puta. Zemlja tako ponovno postaje jedan od najvažnijih resursa, nakon što je dugo vremena bila podcijenjena na račun naftne ili mineralnih naslaga.

Neke su zemlje shvatile potencijal tog izvora. Sudan nastoji privući bar milijardu dolara kapitala u svoj poljoprivredni sektor od arapskih i azijskih ulagača. Tamošnje resorno ministarstvo oglasilo je 17 projekata koji bi pokrili otprilike 880 tisuća hektara obradivih površina. Etiopski premijer Meles Zenawi pokazao je entuzijazam za saudijski projekt objavivši da će vrlo rado omogućiti iskorištavanje stotine tisuća hektara plodne zemlje. Ipak, takvi projekti mogli bi skupo stajati zemlje proizvođače hrane.

Naime, uz pomoć tajnovitih bilateralnih ugovora investitori se nadaju zaobići potencijalna trgovinska ograničenja koje većina zemalja ima u kriznim razdobljima. Za neke donositelje odluka to je podsjetnik na scenarij iz noćne more u kojem se usjevi odvoze s utvrđenih poljoprivrednih gospodarstava dok ih gladno lokalno stanovništvo gleda, iako je pitanje bi li se moglo braniti traktore na isti način na koji se brani naftne bušotine.

Osim toga postoji strah da će takvi projekti rezultirati novim vlasništvom nad tuđom zemljom za vlastite potrebe umjesto za povećanje ukupne poljoprivredne proizvodnje. Najviše bi patile siromašne zemlje u kojima vlada nestašica hrane, koje tako ne bi mogle pratiti taj model investiranja pa bi postale žrtvom sve viših cijena na smarnjenome međunarodnom tržištu. Zato međunarodne agencije dvoje kad je riječ o potpori takvim projektima.

Najbolji je primjer predsjednika Svjetske banke Roberta Zoellicka, koji je u prvi mah bio veoma zagrijan, no u posljednje je vrijeme uzmaknuo tvrdeći da sustav treba pomno razraditi tako da i siromašni od njega imaju podjednak korist.

Primjerice, u Sudanu, zemlji privlačnoj gotovo svim takvim ulagačima, Svjetski program hrane UN-a hrani 5,6 milijuna ljudi. Ako se planirane investicije realiziraju, Sudan će izvoziti hranu bogatim nacijama dok će njegova nacija gladovati. Kineski dužnosnici, koji podupiru politiku osiguranja ključnih izvora u Africi, svjesni su, čini se, potencijalne opasnosti.