Divovi teže integraciji plinskog i elektroenergetskog biznisa

U svijetu energije u 21. stoljeću sigurna budućnost očekuje jedino divove. Europski duh govori nam da treba ‘miješati krv’ energetskih subjekata jer će nam jedino nastajanje energetskih subjekata u Europi, uključujući i Hrvatsku, omogućiti vođenje zajedničke europske energetske politike.

Uz intenzivni proces liberalizacije energetskih sektora koji je u posljednjem desetljeću obišao cijeli svijet, proizašao je jednako intenzivan i samo privedno paradoksalan proces industrijske koncentracije. Kao što se dogodilo i u mnogim drugim sektorima otvorenima na tržištu, tako je bilo i u energetskom. Nakon prve faze fragmentacije energetskih tvrtki uslijedila je faza ponovnog okupljanja koja nanovo usmjeruje cijelu energetsku strukturu prema oblicima jedinstvene ponude.

Prvi veliki val preuzimanja i spajanja javlja se u drugoj polovini devedesetih godina u međunarodnoj naftnoj industriji. Deset najmoćnijih tvrtki (mobil Royal Dutch Shell, British Petroleum, Total, Chenon-Texaco), nastale su spajanjem 45 tvrtki. U dva desetljeća broj pro-cijenjenih američkih poduzeća smanjio se s 400 na 138, dok se njihov zajednički obujam tripot povećao. Vodeće poduzeće u svijetu nastalo spajanjem Exxona i Mobila povećalo je proizvodnju i dobit za 2,5 puta.

Nakon prvog vala preuzimanja i spajanja, s vrhuncem u 2000. godini, slijedio je, od sredine desetljeća i drugi val koji obuhvaća cijeli spektar energetskih sustava, s iznosom transakcija koji je u 2006. i u 2007. godini premašio 350 milijardi eura. Novi rekordi se očekuju u 2008. godini. Posebni interes pokazuju europske elektroprivrede i tvrtke u plinskom biznisu. Rezultat je jednak: stvaranje novih divova, veća tržišna koncentracija; njihova sve veća važnost u ponudi takvih oblika energije. Pretjeran rast glavni je pokretač nadmetanja na svjetskim energetskim tržištima. Strategija rasta nameće se kao najdjelotvorniji odgovor na procese liberalizacije i privatizacije koji su, zahvaljujući razvoju financijskih tržišta, povećali potencijale ulaska u nove sektore i nove zemlje.

Dakle, može se zaključiti: da bi operatori u svijetu energije bili kompetitivni prijeko je potrebno biti globalni. Potičući spajanje Exxona i Mobila, tadašnji predsjednik Exxona, izjavio je: ‘Takvo spajanje ojačat će naš položaj stvarnoga globalnog suparnika u sve slabijem svjetskom gospodarstvu i u sve konkurentnijoj industriji.’ Ako je glavna motivacija prvog vala spajanja i preuzimanja bila povećanje kompetitivnosti, smanjenje troškova – cilj novog vala je povećanje kapaciteta, stjecanje zaliha, tehnologija, nadležnosti…

Zaključak je da je u svijetu energije u 21. stoljeću godina budućnost osigurana jedino divovima. To vrijedi za sve, ali posebice za europska energetska tržišta, koja su se u kratkom roku proširila na 460 milijuna potrošača s bruto društvenim proizvodom većim od SAD-a. Na kraju, pravi će se suparnici moći pobrojati na prste jedne ruke.

Tko je ojačao, kod kuće i vani, bit će među prvima, dok će ostali biti njegov lagani plijen. Tko se zavaravao da će liberalizacija u tržišnoj areni zahtijevati i stvoriti veliki broj igrača, smatrajući da se jedino tako stvara prava konkurencija, ima razloga promijeniti mišljenje i žaliti.

Međunarodno iskustvo, posebice anglosakonsko, pokazuje da su koncentracije paradoksalni rezultat liberalizacije. Ono što politički razlozi umjetno rastave ekonomski razlozi to naknadno ponovno sastave.

Nakon početnih rastavljanja nametnutih u gotovo svim europskim zemljama zakonodavnim putem poduzeća su počela ponovnu vertikalnu reintegraciju i horizontalno učvršćivanje kako bi mogla biti konkurentna na tržištu koje od nacionalnog postaje kontinentalno i širi se s granicama Unije. Razlozi su, dakle, ekonomska isplativost ili jačanje tržišne moći.

Nakon liberalizacije elektroenergetskog tržišta, Velika Britanija je brojala 26 poduzeća, a danas ih ima šest od kojih četiri s vanjskim nadzorom.

Jaku početnu konkurenciju slijedilo je tržišno uređenje s malim brojem operatera koji nude proizvod.