Menadžersko obrazovanje – MBA

Plina usmjeravati prema Krku, investitori bi hrvatski otok mogli proglasiti rizičnom investicijom. Naime, na svjetskom tržištu LNG-ja događa se zanimljiva promjena. Dosad relativno odvojena tri regionalna tržišta, azijsko, europsko i sjevernoameričko polako se spajaju, dok si Bliski istok, kao tržište za koje se procjenjuje da će imati najbrži rast u izvozu ukapljenog plina i kojemu je Europa tradicionalno tržište, zahvaljujući gradnji sve većih LNG brodova sebi otvara mogućnost opskrbljivanja i tržišta Sjeverne Amerike i Azije, čime opskrba srednjeeuropskog tržišta postaje neizvjesnija, a ulaganja u prihvatne terminale rizičnija. SAD u kojem je LNG prilično mali biznis jer ima tek pet terminala na istočnoj obali predlaže gradnju novih 45. U budućnosti neće biti jednostavno osigurati količine plina za pojedini terminal, a među investitorima onoga na Krku posebnu važnost u tom smislu ima francuski Total kao dioničar desetak izvoznih LNG terminala.

Ukapljeni plin na Krku važan je Europi, Austriji i njezinu OMV-u, važniji je nego ostalim investitorima jer od Austrije čini jedno od plinskih važnih europskih raskrižja, ali je ipak najvažniji Hrvatskoj. Ozbiljnost hrvatskoga strateškog opredjeljenja za LNG strani će investitori pratiti kroz nekoliko jednostavnih mjerila. Prvi je odluka Vlade o gradnji LNG-ja na Krku koja će držati investitore zagrijanima bude li donesena u iduća dva tjedna. Potom hrvatska strana najkasnije do kraja listopada mora izvijestiti da je postignut takozvani mali dioničarski ugovor, odnosno da su odnosi između Ine, HEP-a i Plinacroa, kao aktera koji kroz novu tvrtku sudjeluju u Adria LNG Konzorciju sa 25 posto, potpuno definirani. Uz vlasničke udjele potrebno je dogovoriti mehanizme odlučivanja. Potom se sklapa takozvani veliki dioničarski ugovor odnosno uređuju se odnosi hrvatskih dioničara i stranih investitora, a sve je to podloga za donošenje konačne investitorske odluke koja i nakon svega može biti negativna za LNG na Krku. Njemački E.ON Ruhrgas, jedan od investitora u potencijalni krčki projekt i najveći dioničar konzorcija, odustao je početkom kolovoza od LNG terminala u njemačkom Wilhelmshavenu zbog smanjene potražnje i umjesto toga odlučio kupiti pet posto udjela u Gate LNG terminalu u nizozemskom Rotterdamu.

Uza sve probleme koji prate priču o hrvatskom LNG-ju jedan je posebno zanimljiv. Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina (SDP) u svojoj je listi želja vezanih uz LNG naveo i prelazak Ine i HEP-a na plin, odnosno plinofikaciju industrije u županiji, budući da će s LNG-om obilovati plinom. Ne ulazeći u argumentaciju o opravdanosti njegovih želja, treba spomenuti da energetska strategija Hrvatske takvu opciju nije uzela u obzir. Strategija, kažu njezini pisci, prestaje biti održiva plinoficira li se u potpunosti primorsko-goranska industrija. Održivost energetske strategije sa stanovišta sigurnosti opskrbe plinom za planirana kogeneracijska postrojenja, postojeću industriju i kućanstva postaje upitna izgubi li Hrvatska LNG. Ukapljeni je plin u strateškom smislu manje važan u proizvodnji električne energije, budući da strategija težištje stavlja na druge izvore. Projekt ukapljenog plina na Krku danas se može usporediti s projektom Družbe Adrie o kojem se teoretički i u energetskoj strategiji iako kreatori te teorije sami kažu da su se ruski interesi promijenili i da je realizacija projekta koji je Hrvatska jednom odbacila sada malo vjerojatna. Ne prihvati li Hrvatska LNG sada, moglo bi joj se dogoditi da zakasni i za tu priču.

Zabavljena dnevno političkim natezanjima o LNG-ju, hrvatska javnost propušta primijetiti da se o još jednoj strateškoj odluci ozbiljno raspravlja u posljednji trenutak, što državi objektivno smanjuje šanse da maksimizira svoj interes u LNG priči, a on se svodi na pitanje zadržavanja što većeg nadzora nad trgovinom plina. Potreba da se odluke donose u posljednji trenutak smanjuje i kvalitetu javne rasprave o važnim ekološkim pitanjima i otvara mogućnost ponavljanja ‘scenarija Rockwool’, što si velike kompanije koje sa sobom u Hrvatsku nose 800 milijuna eura neće dopustiti. Strane investitore u Hrvatskoj će često optužiti da se ponašaju kao da su došli u banana državu. No, kako drugačije nazvati državu koja nema strategiju vlastitog razvoja niti definirane prioritete? Upitno je u tom smislu u kojoj je mjeri Damir Polančec spasitelj LNG-ja, a koliko je on tek jedan od kotačića vladajuće politike posve nesposobne za donošenje strateški važnih političkih odluka.