Moderna radnička utopija

ljivi pobornik modernizma u svim njegovim formama, a rezultat toga je svestremska trgovina Bata cipela u Pragu, koja i danas postoji.

Njegov najveći projekt ipak je transformacija rodnoga grada Zlina u supermodernu radničku utopiju. Koncipiran prema engleskim gradovima poput Letchwortha, na Zlinu su radili moderno nastrojeni arhitekti poput Jana Kotere, Františka Gahure i Vladimira Karfiša i od njega napravili pravi grad s 45 tisuća stanovnika. Središnje mjesto bilo je tadašnje sjedište kompanije, inače jedna od najviših zgrada tog doba, koja je dobila na posebnosti kada je Jan, preuzevši ‘uzde’, dao instalirati svoj ured u lift kako bi mogao nadgledati kompaniju bez da ustaje sa stolca.

Nažalost, Tomaš je umro prerano, u avionskoj nesreći 1932. godine pri pokušaju uzlijetanja u lošim vremenskim uvjetima. Kompaniju, već tada najvećeg proizvođača cipela na svijetu, preuzeo je njegov polubrat Jan Antonín Bata. Bata je tada zapošljavala 16 tisuća ljudi, držala 1.645 trgovina i 25 poslovnih operacija. Većina toga bilo je centralizirano u regiji Bohemija – Moravija i Slovačkoj, ali tvrtka je već bila internacionalizirana s 20 međunarodnih operacija, 132 trgovine i 790 zaposlenika u inozemstvu.

Moramo imati na umu da su mogućnosti za umnažanje bogatstva neograničene. Svi mogu postati bogati. Postoji greška u našem stavu da svi ljudi ne mogu postati jednako bogati. Bogatstvo ne može postojati tamo gdje su ljudi zauzeti međusobnim varanjem i nemaju vremena za stvaranje vrijednosti i bogatstva. Nevjerojatno je da najviše bogatih ljudi i stanovništva s visokim standardom možemo naći u zemljama s visokim poslovnim moralom, a siromašne poduzetnike i osiromašeno stanovništvo u zemljama s niskim standardom poslovne moralnosti. To je normalna stvar jer su ti ljudi usredotočeni na međusobno varanje umjesto na stvaranje vrijednosti. Radnicima dajemo udjel u profitu ne zato što smatramo da moramo dati novac ljudima iz dobrine svoga srca. Ne, mi želimo postići druge ciljeve tim pristupom. Tom mjerom želimo postići još niže troškove, odnosno situaciju u kojoj će cipele biti jeftinije, a radnici bogatiji. Držimo da su naši proizvodi još uvijek preskupi, a plaće radnika preniski – smatrao je Tomaš Bata.

U tu svrhu koristio je četiri osnovna tipa nadnica: fiksnu stopu (administrativno osoblje i tehničari), individualnu stopu temeljenu na narudžbama (neki proizvodnji specijalisti), stopu za kolektivne zadatke (za proizvodni rad) te stopu za doprinos profitu (operacijskim menadžerima). Osim toga, izmislio je famozne cijene koje završavaju na 99, čime se postiže psihološki efekt.

Ni polubrat nije bio loš menadžer i pod njegovim upravljanjem kompanija nastavila brzi rast u Europi, Sjevernoj Americi, Aziji i Sjevernoj Africi. Vrijeme je to i diverzifikacije u kojoj kompanija uz svoj osnovni proizvod izrađuje igračke, gume, plastična vlakna itd. Trenutak istine nastupio je u jednom od najgorih razdoblja u povijesti svjetske ekonomije, od 1932. do 1942. kad je usprkos užasnim uvjetima poslovanja Jan tvrtku povećao gotovo šest puta i zapošljavao 105 tisuća radnika, uspostavivši podružnice u nekoliko zemalja poput Brazila, Britanije i Kanade.

Jedna od stvari prema kojima je kompanija već tada poznata je koncept gradnje radničkih sela oko tvornica, opskrba škola i briga za socijalnu sigurnost. Jedno od takvih naselja je i Borovo naselje u tadašnjoj Jugoslaviji, a ‘Batavillea’ je bilo od Nizozemske do Pakistana i Indije, gdje su počeli proizvoditi cipele još 1936.

Prva Bata trgovina u inozemstvu otvorena je 1922. godine u Nizozemskoj, da bi 11 godina kasnije sagradili i prvu tvornicu tamo, uočivši veliku priliku u gradnji nizozemskih željeznica u čemu je, naravno, sudjelovala gomila radnika koji su trebali znatne količine cipela. Dolaskom Nijemaca i okupacijom cijele Čehoslovačke 1939. godine, Jan s obitelji bježi u SAD te pokušava spasiti što se spasiti dade, surađujući kako s Nijemcima, tako i s izbjegličkom vladom Eduarda Beneša. Tvornice u inozemstvu odvojene su od matične kompanije, a vlasništvo nad tvornicama u Češkoj prebačeno je na samo jednog člana obitelji.

U Americi ostaje do 1940. kada odlučuje da bi s ulaskom Amerike u rat bilo sigurnije za njegove suradnike i njihove obitelji u okupiranoj Čehoslovačkoj da napusti SAD. No, ni to nije bilo najsretnije riješenje jer su ga napuštanjem američke zaštite Britanci stavili na crnu listu, što se pripisuje komunističkom utjecaju na izbjegličku vladu. Službeni je razlog bilo Janovo odbijanje zahtjeva britanske vlade za ovećim iznosom novca (250 tisuća funti, tada prilična brojka). Britanci su, naime, inzistirali na ogromnoj jamčevini jer je Bata bio vlasnik najvećega industrijskoga koncerna u okupiranoj Čehoslovačkoj, koji je zapošljavao više od 40 tisuća Čeha i Slovaka.

No, Jan je poznat po tome da je i usprkos Britancima pomogao stotinama židovskih obitelji pobjeći iz Čehoslovačke koristeći Batinu poslovnu organizaciju. Osim toga, osmišljio je plan gradnje velikih infrastrukturnih projekata u Čehoslovačkoj da bi spasio više od 100 tisuća svojih nezaposlenih sunarodnjaka od užasa nacističkih logora, koje su nacisti skupljali i odvozili u ‘poznatom’ smjeru. Unatoč neslaganju s Britancima, Bata je pomagao uvježbati više od 250 čeških pilota, od kojih su mnogi nakon okupacije prebjegli u RAF.

Razdoblje nakon rata, ironično, pokazalo se gorim za Batu, jer osim što nije uspio očistiti ljagu sa svojeg imena, postao je svjedok opće pravne makljaže unutar obitelji u vezi s vlasništvom nad kompanijom, što je rezultiralo mržnjom u trajanju od nekoliko desetljeća i nikad sasvim riješenim sporovima. Konačni udarac doživio je nacionalizacijom imovine od strane novog, prosovjetskog režima. Jan se protiv svih oluja, (točnije 64 optužnice podignute protiv njega) ustrajno borio, na kraju pobijedivši na nevjerojatan način. Porota sastavljena uglavnom od komunista i socijalista oslobodila ga je svih optužbi, ali je razbješteni sudac na licu mjesta jednostavno dodao još dvije optužnice i proglasio ga krivim tako stvorivši pravni temelj za nacionalizaciju, čime je preimenovana kompanija počela polako propadati.

Batinu tradiciju i brend preuzimaju organizacije u inozemstvu, a kormilo Tomaš J. Bata, sin osnivača, koji se u međuvremenu probio kroz kompanijske redove. Godine 1960. sjedište kompanije preseljeno je u Toronto, gdje se nastavlja njen rast. Globalni trendovi modernog doba nisu zaobišli ni Batu, pa je tijekom 90-ih zatvorena većina proizvodnih pogona u razvijenim zemljama poput SAD-a, Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva, gdje su ostali prisutni samo kroz maloprodaju. Sunarodnjaci koji su nekako zaboravili zahtijevi obitelji za sve što je napravila tijekom Drugoga svjetskog rata ipak toplje dočekuju Juniora nakon Baršunste revolucije kojom je svrgnut komunistički režim, 1989. godine, te mu naravno odmah velikodušno nude da uloži novac u vlastitu tvrtku. Iako je proizvodnja obuće do 2000. propala, Bata je uložio određeni novac u dijelove svoje nekadašnje tvrtke, čime je osnovana tvrtka Bata a.s., ali bez proizvodnih pogona, namijenjena uglavnom trgovini i distribuciji.

Od malog obrta do svjetski poznatog brenda, kroz dva svjetska rata i uz nategnute obiteljske odnose, tvrtka je preživjela i uglavnom ostala vjerna osnovnim zamišljanima svog tvorca, koji je prema svim kriterijima bio industrijska avangarda koju mnogi analitičari povijesti industrije olako zaboravljaju. Među prvima je, ako ne i prvi, uvidio važnost zadovoljstva radnika, odnosno korelaciju zadovoljstva s produktivnošću, omogućio sudjelovanje zaposlenika u podjeli profita, pokrenuo programe in-house uzgajanja vlastitoga upravnog talenta, uvidio važnost regionalnog i lokalnog pristupa te uspostavio osnovnu matricu poslovanja koja se primjenjivala diljem svijeta tako da je radnik iz Engleske mogao doći u Indiju i raditi u potpuno istoj okolini i uvjetima kao kod kuće. Sve su to činjenice koje mnogi previđaju i pišu povijest industrije prema kojoj je izmišljena u Americi ili eventualno u Engleskoj.