Home / Tvrtke i tržišta / Opinion Maker

Opinion Maker

Uz intenzivni proces liberalizacije energetskih sektora koji je u posljednjem desetljeću obišao cijeli svijet, proizašao je jednako intenzivan i samo privedno paradoksalan proces industrijske koncentracije. Kao što se dogodilo i u mnogim drugim sektorima otvorenima na tržištu, tako je bilo i u energetskom. Nakon prve faze fragmentacije energetskih tvrtki uslijedila je faza ponovnog okupljanja koja nanovo usmjeruje cijelu energetsku strukturu prema oblicima jedinstvene ponude.

Prvi veliki val preuzimanja i spajanja javlja se u drugoj polovini devedesetih godina u međunarodnoj naftnoj industriji. Deset najmoćnijih tvrtki (mobil Royal Dutch Shell, British Petroleum, Total, Chenon-Texaco), nastale su spajanjem 45 tvrtki. U dva desetljeća broj pro-cijenjenih američkih poduzeća smanjio se s 400 na 138, dok se njihov zajednički obujam tripot povećao. Vodeće poduzeće u svijetu nastalo spajanjem Exxona i Mobila povećalo je proizvodnju i dobit za 2,5 puta.

Nakon prvog vala preuzimanja i spajanja, s vrhuncem u 2000. godini, slijedio je, od sredine desetljeća i drugi val koji obuhvaća cijeli spektar energetskih sustava, s iznosom transakcija koji je u 2006. i u 2007. godini premašio 350 milijardi eura. Novi rekordi se očekuju u 2008. godini. Posebni interes pokazuju europske elektroprivrede i tvrtke u plinskom biznisu. Rezultat je jednak: stvaranje novih divova, veća tržišna koncentracija; njihova sve veća važnost u ponudi takvih oblika energije. Pretjeran rast glavni je pokretač nadmetanja na svjetskim energetskim tržištima. Strategija rasta nameće se kao najdjelotvorniji odgovor na procese liberalizacije i privatizacije koji su, zahvaljujući razvoju financijskih tržišta, povećali potencijale ulaska u nove sektore i nove zemlje.

Takvim strategijama teže financijski investitori kako bi povećali vrijednost svojih dionica. U uvjetima sve veće tržišne nesigurnosti i rizičnosti takve strategije pogoduju velikom obujmu investicija potrebnom za održavanje proizvodnje. Potraga i iskorištavanje novih nalazišta nafte i zemnog plina, kao što je, primjerice, slučaj sa Sakralnom u istočnom Sibiru ili s Kashaganom u Kazahstanu, zahtijevaju ulaganja od milijardi euro da bi samo pokrenuli proizvodnju i do osam puta više da bi jamčili iskorištavanje istoga do isteka zaliha. Da bi efikasno upravljali rizikom, poduzeća se moraju okrenuti većem broju projekata i zemalja, povećavši financijska sredstva ulaganja.

Dakle, može se zaključiti: da bi operatori u svijetu energije bili kompetitivni prijeko je potrebno biti globalni. Potičući spajanje Exxona i Mobila, tadašnji predsjednik Exxona, izjavio je: “Takvo spajanje ojačat će naš položaj stvarnoga globalnog suparnika u sve slabijem svjetskom gospodarstvu i u sve konkurentnijoj industriji.” Ako je glavna motivacija prvog vala spajanja i preuzimanja bila povećanje kompetitivnosti, smanjenje troškova – cilj novog vala je povećanje kapaciteta, stjecanje zaliha, tehnologija, nadležnosti…

Zaključak je da je u svijetu energije u 21. stoljeću godina budućnost osigurana jedino divovima. To vrijedi za sve, ali posebice za europska energetska tržišta, koja su se u kratkom roku proširila na 460 milijuna potrošača s bruto društvenim proizvodom većim od SAD-a. Na kraju, pravi će se suparnici moći pobrojati na prste jedne ruke.

Tko je ojačao, kod kuće i vani, bit će među prvima, dok će ostali biti njegov lagani plijen. Tko se zavaravao da će liberalizacija u tržišnoj areni zahtijevati i stvoriti veliki broj igrača, smatrajući da se jedino tako stvara prava konkurencija, ima razloga promijeniti mišljenje i žaliti.

Međunarodno iskustvo, posebice anglosakonsko, pokazuje da su koncentracije paradoksalni rezultat liberalizacije. Ono što politički razlozi umjetno rastave ekonomski razlozi to naknadno ponovno sastave.

Nakon početnih rastavljanja nametnutih u gotovo svim europskim zemljama zakonodavnim putem poduzeća su počela ponovnu vertikalnu reintegraciju i horizontalno učvršćivanje kako bi mogla biti konkurentna na tržištu koje od nacionalnog postaje kontinentalno i širi se s granicama Unije. Razlozi su, dakle, ekonomska isplativost ili jačanje tržišne moći.

Nakon liberalizacije elektroenergetskog tržišta, Velika Britanija je brojala 26 poduzeća, a danas ih ima šest od kojih četiri s vanjskim nadzorom.

Jaku početnu konkurenciju slijedilo je tržišno uređenje s malim brojem operatera koji nude proizvod – energiju s posljedičnim porastom cijena i profita. Jednom kada se sruše zaštite, vanjske i unutrašnje, tko ostane unutar svojih granica neće moći opstati. To bi se moglo odnositi na sva lokalna energetska poduzeća, koja su snažna na svom teritoriju – koja se još kontrolira u uvjetima monopolna – ali ne postoje u dimenziji europskog tržišta prema kojem se stvaraju velika udruživanja. Usporedba u produktivnim, financijskim, tržišnim okvirima previše je neujednačena i usmjerena u korist velikih ‘igrača’ da bi se naša ‘mala poduzeća’ mogla nadati budućnosti.

Potraga za intenzivnim i raznolikim privredama, za minimizacijom rizika, zajedno sa željom da se drugdje nadoknade izgubljeni prostori u unutarnjim tržištima, prisiljava poduzeća na rast u smjeru vanjskih međunarodnih linija. S druge strane, konkurencija među malobrojima i velikima u odnosu na mnogobrojne male i slabe ne oštećuje nužno potrošače. Štoviše, upravo suprotno. U elektroenergetici Europe, koja ima manji broj poduzeća, niže su i cijene, kao primjerice u Francuskoj, a gdje su poduzeća brojnija, primjerice, u Italiji, cijene nipošto nisu isplativije. Europski elektroenergetski sektor ostvario je relativno najbolje otvaranje tržišta, a time i najnažnije industrijsko učvršćivanje. Njemački div E.ON, nastao spajanjem brojnih tvrtki, proizveo je 2006. godine oko 240 milijardi kWh, a prodao je 400 milijardi kWh, dok je 2000. prodao tek milijardi kWh, te je prisvojio Ruhrgas, vodećeg proizvođača plina, zahvaljujući snažnoj podršci središnje vlade.

U novom valu spajanja i preuzimanja u elektroenergetskom i plinskom sektoru Europe javljaju se u glavnim operacijama dva nova faktora. Prvi: njihov prekogranični karakter potaknut potrebom da se probiju na što više tržišta, posebno u odnosu na potpunu liberalizaciju ponude električne energije pokrenute od srpnja 2007. godine, priznajući slobodu izbora dobavljača i domaćim kupcima. Drugi: međusektorski karakter koji je finaliziran integracijom elektroenergetskog i plinskog biznisa kao u slučaju njemačkih E.ON-a/Ruhrgasa, francuskih Sueza/Gas de Franca, nizozemskih Nuon/Essenta te djelomično talijanskih ENEL/Endesa. Razlog je jasan. Na tržištu električne energije nadmeću se jedino kad se nadmeću i u opskrbi plinom, izvorom o kojem sve više ovisi proizvodnja električne energije.

Suprotstavljanje međusobnim spajanjima sektora, koji se smatraju uzrokom sužavanja konkurencije, kažnjava se djelotvornost, dok se poduzećima smanjuje sklonost prema investiranju. Novi val spajanja i preuzimanja zabilježio je još dva nova elementa koja valja napomenuti zbog implikacija koje bi se mogle razviti u zapadnoj energetskoj industriji. Na prvom je mjestu pojava novih interesenata na tržištu financija, bedge funda kao što je primjer Sovereign wealth fund, koji posjeduju beskrajnu likvidnost i zainteresiran je za maksimalno povećanje vrijednosti svojih assetsa.

Ne postoji poduzeće, ni malo ni veliko, koje se u takvoj situaciji ne osjeća zaštićenim od mogućih neprijateljskih take oversa, a to je ono što izaziva ogorčenje. Druga je novost pojava državnih kompanija zemalja proizvođača kao što su Rusija pa Kina i Indija, koje su operacije učvršćivanja vodile ponajviše unutar svojih država, ali sa sve češćim upadima u inozemstvo.

Zabrinute zbog oskudnosti energetskih zaliha, ali bogate enormnim financijskim sredstvima, kineska, indijska, srednjoistočna i ruska poduzeća sve više okreću svoj interes prema zapadnim poduzećima, posebice onima koja smatraju da u energiji nije ključno tko nosi stijeg. I, na kraju, vjerujemo li zaista da se može kupiti i dovesti u Hrvatsku jeftina energija proizvedena u istočnim zemljama?

Neće postojati takva mogućnost! ‘Europski duh’ nam govori da treba ‘miješati krv’ energetskih subjekata, jer nas jedino nastajanje energetskih subjekata u Europi, uključujući i Hrvatsku, može dovesti do zajedničke europske energetske politike, kao što se događa u drugim strateškim granama industrije, na primjer u zračnom prostoru, obrani itd.

Takvo će morati biti i rješenje energetske sigurnosti Europe, uz stabilizaciju odnosa sa zemljama proizvođačima energije.