Dvoje arhitekata Astrid Klein i Mark Dytham osmisli su prije pet godina način prezentiranja kojim se zadana tema mora obraditi u dvadeset slajdova čije je trajanje ograničeno na dvadeset sekundi.
Sutra je prezentacija kojoj morate nazočiti, a već dan prije imate nervozu u želucu, jer znate da ćete na njoj provesti najmanje sat vremena i da će se informacije smjenjivati u neprekidnu nizu. Već ste bili na sličnim Power Point prezentacijama na kojima je broj tekstom pretrpanih slajdova dostizao i nevjerojatnih 80. A vi dobro znate da vam koncentracija pada već nakon deset minuta i da cijeli taj niz slajdova, tekstova i grafikona uz jednolični glas prezentera ne ostavlja nikakva traga u vašoj glavi. Misli lutaju, spava vam se i počinjete se pitati što vam je sve to trebalo i zašto gubite vrijeme kad imate toliko hitnijeg i pametnijeg posla? Ako vam se dogodilo nešto slično, spremni ste za novi svjetski trend – tzv. pecha kuchu.
Pecha kucha (izgovara se ‘peča kuča’) na japanskom jeziku označava zvuk koji proizvodi u lanac razgovora, a koji je na engleskome poznat kao ‘chit-chat’. Idejni tvorci te metode su Astrid Klein i Mark Dytham, dvoje arhitekata koji su 2003. godine u Japanu primijenili Power Point prezentaciju na nov, originalan način da unaprijeđe prezentacijske vještine, a izlaganja učine kraćim, dinamičnijim i zanimljivijim. Ideja je da se zadana tema obradi u dvadeset slajdova čije je trajanje ograničeno na dvadeset sekundi. To prezentera ostavlja samo šest minuta i četrdeset sekundi da objasni svoju ideju te odgovori na pitanja publike.
Takav način prezentiranja i korištenja Power Pointa uskoro je postao tako popularan da su u cijelom svijetu organizirana natjecanja, na kojima publika bira najbolje prezentere. Na početku su najčešći prezenteri na tim natjecanjima bili arhitekti, fotografi i dizajneri, no njima su se uskoro pridružili i poslovni ljudi koji su prepoznali koristi pecha kuche i uveli je u poslovni svijet. Mnoge tvrtke u Zapadnoj Europi i SAD-u primjenjuju standarde te metode u internim i eksternim prezentacijama.
Dakle, kako nešto što vam se čini složeno i bogato sadržajem sabiti u tih šest minuta i još neloško sekundi? Za početak razmišljajući na drugi način, tvrde tvorci pecha kuche. Iste se stvari, naime, mogu izgovoriti na različite načine. Primjerice, na slajdu možete napisati: ‘Djeca su sjela na vrtuljak koji se okreće. Činilo im se kao da se okreće zajedno s nebom.’ Iste misli možete izreći i u haiku manieri: ‘Na vrtuljku se zajedno okreću djeca i nebo’. Sadržajno smo rekli isto, samo koncentriranije i, što je najvažnije, mnogo dojmljivije. Prije izrade prezentacije bitno je odgovoriti na tri pitanja: o čemu želim govoriti i imam li što novo reći, tko je moja publika i, treće, koliko publika zna o sadržaju koji ću prezentirati? Odgovor na prvo pitanje čini početak procesa strukturiranja prezentacije. U tom prvom koraku određujete cilj prezentacije: želim li na kraju prezentacije da publika učini…, zna…, osjeti. Kraj prezentacije, zapravo je njezin početak. Morate biti kreativni. Za razliku od glumaca koji na pozornici komuniciraju međusobno, a publika je u ulozi promatrača, u prezentacijama je publika vaš glumački partner. Publiku morate uvjeriti, zabaviti pa i zavesti (naračno, verbalno). Kad razmišljate o sadržaju prezentacije, uvijek mislite o osobama kojima se obraćate.
