Kompanije

Šest godina dug stečaj, osam pokušaja prodaje na koje se nikad nije javio nijedan kupac i dva potencijalna kupca koja u pregovorima s državom pokušavaju steći vlasništvo, glavne su brojke u priči o Pamučnoj industriji Duga Resa. Doda li se tome gomilanje gubitaka koje je rezultiralo nedavnim gašenjem proizvodnje i otpuštanjem radnika kako im završavaju godišnji odmori priča ne postaje nimalo ljepša, a svakako ne i jednostavnija.

Naime, dok traje stečajni postupak prema kojem se oglašavaju nove prodaje po nižoj cijeni budući da se nitko ne javlja na prethodne, započeo je i paralelni proces na adresi Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Pismo namjere za otkup državnih potraživanja u iznosu od 60 milijuna kuna poslao je konzorcij domaćih tekstilnih tvrtki na čelu s Jadran tvornicom čarapa, a koji čine još zagrebačka tvornica konca Unitas, omiški Galeb, Pounje te Tekstilni kombinat Zagreb.

Drugo pismo namjere poslao je Strojpromet, u vlasništvu Stjepana Kraljića koji je vlasnik i još nekoliko tvrtki iz metalne branše, no on nije želio komentirati svoj interes u Pamučnoj industriji niti eventualne planove. Treća i glavna strana u priči Ministarstvo gospodarstvo ostalo je nijemo na naš upit, a zasad i na poslana pisma namjere.

Idejni začetnik projekta pod nazivom Tekstilno-doradni centar Duga Resa iza kojeg se nalazi konzorcij tekstilnih tvrtki, je Vinko Barišić, predsjednik Nadzornog odbora Jadran. Osnovni je interes okupljenih tvrtki preseljenje dijela proizvodnje s postojećih lokacija i uspostava doradnog centra čije bi usluge koristile sve tvrtke. Prema našoj znamci Pamučna industrija bi nastavila vlastitu proizvodnju u hotelijerskom, bolničkom i vojnom programu, a osim toga bi se razvila uslužna djelatnost za tvrtke konzorcija te za druge tvrtke na domaćem i inozemnom tržištu – kaže Barišić. Dorada podrazumijeva bilo kakvo kemijsko tretiranje i mehaničku obradu tekstila. Pojedinačni interesi okupljenih tvrtki vrlo su slični. Tako bi Jadran, Unitas i Galeb premještali dio proizvodnje u Dugu Resu zbog nižih troškova, lakše dostupne tekstilne radne snage nego u Zagrebu i Omišu i postojeće infrastrukture, a TKZ i Pounje zainteresirani su za usluge dorade.

U slučaju Jadrana riječ je, kaže Barišić, o proširenju kapaciteta jer bi se selio samo manji dio proizvodnje vezan uz ručni rad, dok bi razvoj novih proizvoda kao i proizvodnja kompliciranih proizvoda ostali u Zagrebu. Unitas i Galeb u kojem već neko vrijeme razmišljaju o preseljenju s atraktivne turističke lokacije u Omišu. Zasad postoji interes da se u Dugu Resu izmjesti doradni dio, a sudbina konfekcijskog dijela tek će se utvrditi. Ove bi tri tvrtke ušle u vlasničku strukturu Pamučne industrije. Vlasnički udjeli bi se, načelno, podijelili ravnopravno, no bili bi podložni promjenama u skladu s tim koliko bi koja tvrtka bila spremna investirati u zajedničku tvrtku. Tekstilni kombinat Zagreb ima interesa u osiguranju dorade u Pamučnoj industriji. Isto motiv u Dugu Resu bi doveo i tvrtku Pounje koja je zainteresirana za usluge dorade i šivanja. Motiv je, kažu u konzorciju, sačuvati i koristiti postojeću radnu snagu. – Ne treba nam nekretnina bez radnika – kaže Barišić. Prema njihovoj računici 150 ljudi bi imalo posla za vlastitu proizvodnju, još 150 u uslužnoj proizvodnji, a ukupno bi u budućnosti pamučna industrija mogla imati 500 zaposlenih.

Po pitanju ljudi koje će zateći u Dugoj Resi mogli bi imati problema jer će Pamučna industrija ostati bez radnika ako se situacija ubrzo ne riješi. S obzirom na to da je tvrtka, inače u gubicima, postala i nelikvidna stečajna upraviteljica Jasna Brajdić zaustavila je proizvodnju i daljnje gomilanje gubitaka na štetu vjerovnika. Trenutačno rade samo na završetku započetih poslova što uključuje svega 20-ak žena u konfekciji što se tiče proizvodnje, a ostatak su radnici u osiguranju, skladištu i Upravi, u odnosu na 280 zaposlenika prije godišnjih odmora. S obzirom na to da se na zadnju javnu dražbu na kojoj je oglašena cijena bila 57 milijuna kuna (u odnosu na početnu od 110 milijuna) nitko nije javio, nova dražba po cijeni od 47 milijuna kuna zakazana je za 26. rujna. Prema Barišićevim riječima konzorcij za Pamučnu industriju planira izdvojiti 10 milijuna kuna uz zadržavanje 250 radnika kako su se obvezali u pismu namjere. Veliki problem u dugoreškoj tvornici za svakog potencijalnog kupca tehnološka je zastarjelost. Barišić smatra da je za nabavu nove opreme potrebno uložiti oko milijun eura, no da bi ‘za prvu ruku’ bilo dovoljno investirati oko sto tisuća eura.

I ako se zainteresirani kupci dogovore s Ministarstvom gospodarstva, odnosno ako se to ministarstvo dogovori s Ministarstvom financija kao najvećim razlučnim vjerovnikom i uvjeri ga da odustane od svojih potraživanja, priča nije ni blizu kraja. Naime, tada predstoje pregovori s drugim razlučnim vjerovnikom Karlovačkom bankom koja potražuje pet milijuna kuna, predstavnicima 1.150 sadašnjih i bivših radnika te 54 tvrtke koje su od dobavljača Pamučne postali njenim vjerovnicima. Potencijalni kupci bi htjeli da država kao najveći vjerovnik na neki način riješi potraživanja ostalih vjerovnika i da oni tada pregovaraju samo s državom. Sudeći prema riječima sindikalne povjerenice i članice Odbora vjerovnika Višnje Pavlić taj se scenarij neće tako lako dogoditi jer radnici ne žele ostati praznih ruku niti žele Pamučnu industriju prodati u bescjenje. Zbog toga skeptici ne vjeruju u održivost direktnih prodaje između države i zainteresiranih kupaca.

Inače, ukupni dug vjerovnicima od početnih 110 milijuna kuna danas je vjerojatno dvostruko veći kada mu se pridodaju kamate koje teku od pokretanja stečaja 2002. godine. Pamučna industrija u prošloj godini ostvarila je ukupni prihod od 40,8 milijuna kuna što je smanjenje od 22,9 posto u odnosu na godinu prije. Gubitke bilježi od 2004. godine, a prošle su godine iznosili 10,2 milijuna kuna što je veliko povećanje u odnosu na 2,9 milijuna u 2006. godini. Prema financijskim izvješćima vrijednost ukupne imovine u prošloj godini iznosila je 83,2 milijuna kuna i smanjila se za 11,7 milijuna kuna u godinu dana.

Gledajući financijsku snagu ponuđača brojke govore u prilog Stojoprometu koji je prema prihodima i dobiti jači od svih članica konzorcija zajedno, no razina zaduženosti tvrtki nije zabrinjavajuća (posebno u slučaju Unitasa) što ostavlja prostor za daljnje zaduživanje. Osim toga, riječ je o ‘poslovanju’ s državom pa je moguće očekivati različite kombinacije, a u slučaju konzorcija vjerojatno je jednim dijelom i došlo do udruživanja tvrtki zbog podjele troška otkupa potraživanja i daljnjih ulaganja. Sudbina pregovora s postojeća dva zainteresirana kupca u prvom redu ovisi o spremnosti i ažurnosti države. U paralelnom procesu stečajnog postupka nastavak priče prilično je neizvjestan jer stečajna upraviteljica i većina članova Odbora vjerovnika smatraju da se ne bi trebalo ići ispod posljednje oglašene cijene od 47 milijuna kuna pa će se nakon eventualnog neuspjeha te dražbe ići u razmatranje drugih uvjeta prodaje koji zasad nisu poznati.

Načelno, svi su za to da se situacija riješi što prije. Ministar gospodarstva Damir Polančec navodno je na sastanku sa sindikatima istaknuo da će prioritet biti radna mjesta i da su pod uvjetima održavanja proizvodnje i zaposlenosti spremni prodati svoja potraživanja i za jednu kunu. Zainteresirani kupci lobiraju da se reakcija Ministarstva ubrza, no zasad to ne izgleda osobito optimistično, a zasigurno ima i onih kojima je u interesu da se imovina rasproda po dijelovima bez zadržavanja ljudi i proizvodnje.

Situacija podsjeća i na onu prije dvije godine kada su se nakon prvotnog opiranja radnika, sve strane usuglasile da se njihova potraživanja, prema ideji tadašnjeg ministra gospodarstva Branka Vukelića, pretvore u vlasničke udjele ali je izostala pisana potvrda Ministarstva financija pa od toga nije bilo ništa.