Iako bi HNB morao znati da ponuda novca nije u izravnoj vezi s ovogodišnjim inflatornim valom, reagirao je dodatnim monetarnim restrikcijama. Iako bi Vlada morala znati da toliko visoka inflacija nije prolazna pojava, nego zrcali ukupno stanje hrvatskoga gospodarstva, reagirala je neprimjerenim mjerama administrativne represije i daljnje fiskalne ekspanzije.
Srpska stopa inflacije od 8,4 posto u Hrvatskoj, mjerena godišnjim indeksom potrošačkih cijena, dvostruko je viša od stope inflacije u EU. U nekim je zemljama-članicama ta stopa bila viša, u nekim niža, ali harmonizirani je indeks potrošačkih cijena, prema podacima koje objavljuje Eurostat, bio 4,3 posto u cijeloj Uniji, a u eurozoni samo četiri posto. Toliki rast cijena izazvao je veliku zabrinutost Europske središnje banke i ministara financija. Ipak, opće je mišljenje da je EU dobro preživio prvi val globalnog rasta cijena sirovina, energenata i hrane, što se u prvom redu može zahvaliti vrlo robosnom izvoznom sektoru. Iako su realni i monetarni sektor hrvatskoga gospodarstva vrlo usko vezani uz kretanja u privredi EU odnosno u eurozoni, ta povezanost ne može objasniti nagli rast domaćih cijena u prvom polugodištu 2008.
Hrvatska narodna banka, čija je zakonska odgovornost održavanje makroekonomskih stabilnosti, vrlo je nervozno reagirala uvelike smanjivši ponudu novca – tako je smanjila kreditnu aktivnost banaka i izravno utjecala na aprecijaciju deviznog tečaja. Ona je pak, u uvjetima velikog rasta uvoznih cijena, naravno, ublažila rast domaćih proizvođačkih cijena. Učinak smanjenja novčane mase od 20-ak posto u odnosu na kraj 2007. za sada je teško procijeniti. Možemo, međutim, biti sigurni u to da podizanje eskontne stope HNB-a s dugo održavanih 4,5 na devet posto nema gotovo nikakva učinka na inflaciju jer je riječ o promidžbenom indikatoru prema kojem se ne odvijaju transakcije u realnom životu. HNB tvrdi da je sa svoje strane napravio sve što je u njegovoj moći i da je sada red na Vladi da povuče potez. Ona je, međutim, reagirala politički, izravno ograničivši rast cijena u zoni svoje odgovornosti i izvršivši indirektan politički pritisak na privatni sektor. O antiinflacijskim mjerama i politici, što se od Vlade očekivalo, nema ni govora.
Toliko visoka inflacija doista je velika prijetnja za hrvatsku ekonomiju. Danas više nema ozbiljnog ekonomista koji bi se zalagao za ‘kontroliranu’ inflaciju kao mogući poticaj gospodarskom rastu. Za tvrdnju da nema ‘dobre’ inflacije nagomilalo se mnogo argumenta, tako da je daljnja rasprava potpuno izlišna. Danas možemo samo raspravljati o gornjoj granici rasta cijena iznad koje nacionalno gospodarstvo ulazi u ciklus dugoročne stagnacije (stagflacije). Ima istraživanja koja sugeriraju da bi to mogla biti stopa inflacije od pet posto. Hrvatsko gospodarstvo je, dakle, ljetos ušlo u tu opasnu zonu!
Iako je inflacija u konačnici monetarni fenomen, najnoviji globalni inflatorni val ne dolazi iz monetarne sfere. Potkraj prošloga stoljeća središnji su bankari, naime, postigli konsenzus o tome da se ekspanzivnom monetarnom politikom ne smije dolijevati ulje na vatru, pa je u tom smislu održavanje niske inflacije postavljen kao najviši cilj većine središnjih banaka. Takvo ponašanje emijskih banaka rezultirao je dugim razdobljem vrlo niske inflacije i niskih kamatnih stopa. Velik rast cijena sirovina i hrane u posljednjih nekoliko godina ne samo da je iznenadio središnje bankare, s obzirom na to da nije izazvan monetarnom ekspanzijom, nego je otvorio niz ozbiljnih pitanja o mogućim antiinflacijskim i prokonjunkturnim mjerama. Guverneri američkih emijskih banaka morali su priznati da je očekivani antiinflacijski učinak globalizacije na američku ekonomiju izostao. Otvaranje tržišta Indije, Kine i Brazila, koja imaju mnogo jeftine radne snage i mogu proizvoditi različitu robu za široku potrošnju po vrlo niskim cijenama, trebalo je konkurirati sve većim domaćim troškovima na tržištima razvijenih zapadnih zemalja. Distributivni troškovi, ali i konsolidirana maloprodajna tržišta, gotovo su poništili te učinke. Kriza na financijskim tržištima, o kojima američka ekonomija kao dominantno uslužno gospodarstvo uvelike ovisi, dodatno je utjecalo na smanjenje domaćih potražnje kao glavnog generatora rasta. Američka Vlada i središnji bankari odlučili su se za državne intervencije osiguravajući dodatnu likvidnost slomljenim domaćim bankama i odobravajući porezne popuste. Opasnost od ulaska u recesiju američkoga gospodarstva, unatoč tomu što financijskoj krizi još ne vidimo kraja, ipak je, čini se, izbjegnuta.
