Sanjam inicijalne javne ponude tvrtki s dvadesetak zaposlenih

Sanjam inicijalne javne ponude tvrtki s dvadesetak zaposlenih. Zašto bi, pokraj žive burze, tvrtke išle u banke, u kojima je novac najskuplji?!

Mislio sam da ću popiti kavu u središtu moći, ali Vesna Trnokop Tanta kaže da je Hrvatska gospodarska komora zapravo središte pameti. Bivša gazdarica Janača u HGK-u je potpredsjednica za gospodarstvo, europske integracije i pitanja EU. Dobronamjerno se našalih da je žena-zmaj čiji je vrhunac sentimentalnosti što nije pojela svoje mlade. Ono, zaposliš je, kažeš koji rezultat želiš i mirno spavaš. Nasmijala se.

• Što će, na kraju, od hrvatske ekonomije preživjeti nakon što postanemo članicom Europske unije? – pitao sam. – Turizam… – No ima li kod kuće pameti da preživi u hrvatskom vlasništvu ili nema druge nego da sve to lijepo kupe stranci, poruše, iznova sagrade i posluju kao, recimo, na španjolskoj ili francuskoj obali? – Znate, gdje god hoteli dobro surađuju s drugima, sve je kako treba. – Hoćete reći da je sve što se traži momčad perfektnih recepcionara koji će goste, ovisno o tome što žele i koliko mogu potrošiti, slati kamo treba? – To, ali gradnja infrastrukture, obogaćivanje ponude. Moramo turistima omogućiti da troše. – No dobro, turizam. Što osim turizma? – Neslućeni su potencijali u našem geostrateškom položaju. Hrvatska ga može sjajno naplatiti. Ne prodajući zemlju, nego trgujući. Nikomu mi ne moramo prodati zemlju da bismo na njoj zaradivali. Mnogo se može zaraditi i gospodareći šumama i vodama. – Još nešto? – Veliki je potencijal u ekopoljoprivredi. No mene najviše zanima izgradnja gospodarstva od dna prema vrhu. Recimo, u The Economistu sam pročitala tekst o proizvođaču vjetrogeneratora za pametne kuće. Mi u Komori sanjamo da nam se jave takvi naši ljudi, da pomažemo u takvim projektima. Općenito, IT i obnovljivi izvori energije veliki su hrvatski potencijal. Dalje, pogledajte koliko se ulja baca nakon uporabe u restoranima i hotelima. Dobar posao bio bi prikupljanje tog ulja i proizvodnja biodizela, primjerice u Splitu – reče Trnokop Tanta.

I tako dalje, i tako dalje, ali nemojmo dalje, nego držimo se našeg čovjeka koji bi vjetrogeneratorima rješavao proizvodnju energije za sve kućanske male potrošače, a možda i više, i tog posla s uljem koje se, jao, baca. E, tu sad Komora treba suigrače. Zašto bi kompanija po novac išla u banku? Pa ondje je najskuplji! Ja bih rado uložio u vjetrogeneratore, u prikupljanje ulja na kojem je ispečeno dvadeset bečkih ‘šnica’ i u proizvodnju goriva.

Sada, naravno, slijede argumenti da hrvatsko tržište za takvo što nije zrelo, nepovjerenje ulagača, bla, bla, bla… Ma koje nepovjerenje?! Na webu Burze ‘downloadaš’ materijale, sjednješ s prijateljem u auto, ođeš u tvornicu vjetrogeneratora, popričaš s čovjekom, pokaže ti pogone, usporediš cijene s konkurentskima pa odlučiš. Još ako trećinu kapitala ulaže pokretač posla, trećinu ugledni fond, a trećinu čovjek prikuplja na burzi… Čisto k’o suza.

Pustimo kockare da žive svoj život. Eto, iščekujući da država Fannie i Freddie uzme pod svoje, ‘upucali’ ljudi u njih desetke ili stotine milijuna dolara. I koga briga što su cijene sad u centima, a bile su u desecima dolara?! Dobro, ekonomiji bi bilo bolje da su ulagači taj novac potrošili u prodavaonicama umjesto da su ga spalili, ali ipak pustimo špekulante da žive svoj život. Pustimo i inicijalne i sekundarne javne ponude kojima država, s više ili manje uspjeha, podmićuje birače.

U najboljem slučaju, mi koji portfelje nismo rasprodali od studenoga do siječnja, usklađivanje prakse s knjigama dočekat ćemo na Crobexu 6.000, a onda ćemo se rasporediti u dividende, a ne dionice. U najgorem, šest milijardi kuna od Ine i još toliko nedavno izvučenih iz fondova neće se vratiti u igru, pa ćemo morati čekati da dionica po dionica odradi svoje bez opće pomoći tržišta, to jest indeksa. Cijena Slado-rane pokazatelj je koliko Viro i Kandit vrijede, to jest što je burza, što je tržište, što je vrijednost…

Nije to ključ. Ovoj našoj državi iliti ekonomiji i nama malim ulagačima treba ono o čemu govori Trnokop Tanta, o čemu govori standard građana svih ekonomija utemeljenih na izvrsnim poduzećima od pet, dvadeset ili stotinu zaposlenih. Da se 12 milijardi kuna vratiti u igru – u 120 trgovinskih dana po stotinu milijuna kuna – dvadeset hahara iz brokerskih kuća lako bi dvadeset dionica ‘napucali’ u nebo i ošišati desetke tisuća ovaca. To je, jednostavno, već riješeno. Ne zna se kad će se to dogoditi, ali zna se kako. Burza će uvijek biti tu, ali treba joj gospodarstvo.