Slovenija ima ili najsrećnije televizijsko tržište ili su njeni vlasnici najtiši. Naime, za razliku od susjedne Hrvatske, u kojoj javna televizija znatni udjel svojih prihoda stječe na osnovi oglašavanja, RTV Slovenija većinu svojih prihoda temelji na naplati pristojbe. Također, najgledanija televizija je ona s komercijalnim predznakom Pop TV, a slijedi je prvi program javne televizije, zatim Kanal A koji je zajedno s Pop TV dio kompanije Pro Plus u vlasništvu grupe CME (Central European Media Enterprises). U prošloj je godini pad gledanosti ostvario Drugi program RTV-a Slovenija, dok je najveći rast ostvarila TV 3 čija je gledanost u odnosu na 2006. porasla s 11 na 19 posto.
Prema podacima dostupnim na internetu, lider na albanskom televizijskom tržištu je javna televizija ART koja ga dijeli s još dva nacionalna operatera TV Klan i Telearberia. O regulaciji dovoljno govori podatak da je u 2005. godini Nacionalno regulatorno tijelo (NCRT) izvijestilo kako je u 2004. godini 49 posto prihoda televizija došlo od reklama, pet posto od donatora, a 49 posto od izvora koji nisu u vezi s medijima, pritom nije specificirano o kakvim je izvorima riječ.
Kritičari takve medijske politike pozivaju regulatora da im omogući ravnomjernu poziciju s javnom televizijom tražeći niže naknade za emitiranje programa, izmjene zakona koje se odnose na financiranje javnih i komercijalnih televizija te inzistiraju na tome da RTS poradi na boljoj naplati pristojbe koju uspješno zaobilazi dva desetak posto srpskog stanovništva. Srbi su za razliku od hrvatskih susjeda tu u nepovoljnijoj poziciji jer u dopuštene minute emitiranja reklama ulaze i najave programa, koje se tretira kao samopromocija, te oglašavanje neprofitnih i nevladinih organizacija što nije slučaj nigdje na Zapadu. Također, srpske lokalne televizije su daleko brojnije od hrvatskih, što ostavlja komercijalnim manje prostora za ubiranje prihoda iz džepa kompanija koje se oglašavaju. No, budući da se srpske i hrvatske komercijalne televizije već godinama trude ne bi li izborile bolju tržišnu poziciju, teško je zamisliti da će se situacija preokrenuti u njihovu korist. Umjesto toga, vlasnici su zasukali rukave i uronili u pripreme za predstojeću digitalizaciju koja će im s novim kanalima donijeti i nove neprijatelje barem kad je riječ o brojčano većoj konkurenciji.
Što se tiče nizinske pruge, ona će biti duga 269 kilometara od Botova preko Zagreba do Rijeke, s brzinom putničkog prometa od 200 km/h i brzinom teretnog prometa od 120 km/h. Kritičari smatraju da je nizinska pruga strateški prioritet nužan za revitalizaciju Luke Rijeka i povećanje njezine konkurentnosti. Bivši predsjednik Uprave HŽ-a Tomislav Josip Mlinarić upozorava da bi pri izboru koncesionara trebalo imati na umu da mu se u obvezu ugradi i modernizaciju pruge. Međutim, izgleda da nitko neće hrvatsku nizinsku prugu u koncesiju, a pronalazak takvog ulagača izgleda ravnim pronalaženju igle u plastu sijena. Potrebna visina ulaganja se tumači kao neisplativa za privatni kapital zbog niskog stupnja razvoja riječke luke, koju bi također trebalo privatizirati, a ta priča nije ni na vidiku.