Već je primjetno usporavanje prodaje novih osobnih vozila. Osobna bi se potrošnja srednjoročno mogla reducirati na razumnije razine. Tako bi se otvorio put smanjenju uvoza i ublažavanju neravnoteže bilance plaćanja.
Ako svjetske središnje banke budu odlučne u pružanju prijeko potrebne likvidnosti financijskim tržištima za proces smanjenja poluge (eng. de-leveraging), tržište će neko vrijeme prolaziti kroz fazu smirivanja. Naime, ukupna procijenjena tržišna kapitalizacija financijskih izvedenica u svijetu trenutačno je 1,140.000 milijardi dolara i u posljednjih se sedam godina gotovo udesetorostručila. Usporedbi radi, svjetsko bogatstvo je procijenjeno na oko 170.000 milijardi dolara i posljednjih se desetak godina udvostručilo. Jasnije je o kakvoj je kreditnoj ekspanziji bila riječ. Takva financijska poluga ne može se svesti u razumne okvire preko noći i s nekoliko intervencionističkih poteza. Proces mora trajati neko vrijeme da bi se proveo na što bezbolniji način.
S druge strane medalje su tržišta u razvoju na kojima nije bilo famoznih financijskih izvedenica i velike poluge pa ne moraju prolaziti kroz važan proces de-leveraginga. Ipak, nerazvijena su tržišta doživjela najveće korekcije cijena, što je fundamentalno nelogično i odraz je nelogičnosti ‘manično-depresivnoga gospodina Tržišta’. Valorizacije su na tim tržištima sad izrazito primamljive, međutim, je li prilika za kupnju ovisi o tome hoće li se situacija na svjetskim tržištima stabilizirati ili ne. Ne bude li novih potresa, ovo je prilika za dugoročno visoke prinose. Tako je, primjerice, traženi prinos na dionice u Hrvatskoj 25 posto, a pojedine kompanije nude implicirani prinos od 40 posto i više. Usporedbi radi, na američkom tržištu traženi prinos veći od 25 posto mogao se zabilježiti u samo dva posto vremena u posljednjih 80 godina i to je bilo tijekom ranih 30-ih godina 20. stoljeća nakon Velike depresije.
Sve navedeno implicira ključno pitanje: hoće li se financijska kriza proširiti na ostatak ekonomije u Americi i u ostatku svijeta? Trenutačna je situacija izrazito nezavidna, jer je s jedne strane izrazito potrebna likvidnost da financijski sektor ne bi doživio potpuni krah i proširio krizu na realni sektor, a s druge strane povećanje likvidnosti predstavlja rizik daljnjeg rasta inflacije kapitalne imovine na svjetskoj razini. Usporavanje globalne ekonomije je razvidno i samim time možemo očekivati pad cijena roba koje su trenutačno bile u fazi neravnoteže između ponude i potražnje zbog vremenskog odmaka između rasta potražnje i proizvodnih kapaciteta. Takva bi situacija mogla smanjiti inflatori pritisak i ohrabriti središnje banke da upumaju likvidnost u sustav.
Vratimo se u Hrvatsku. Tržištem kapitala dominirali su otvoreni investicijski fondovi s javnom ponudom (OIFSJP), financijski proizvodi koji u svojoj osnovi imaju dva kratka spoja koji se aktiviraju u ekstremnim vremenima. Zbog spletne okolnosti i funkcioniranja pravila 10-20-50-200, u glavama investicijske javnosti (grafikon koji opisuje kretanje vrijednosti udjela raste, vjerovatno će tako ili približno i nastaviti) i glavama fond menadžera (uplate u fondove nikad nisu bile veće i ne čini se da će usporiti) dolazi na scenu bum dio kratkog spoja i izaziva pojačanu potražnju za financijskim instrumentima podižući im cijenu. Rast cijena izaziva rast grafikona vrijednosti udjela. I sve je tako. I nitko ne može reći do kada će trajati. Takva priča vrijedi i za svako drugo tržište koje zapljušne val likvidnosti. U po-odmakloj fazi bum dijela kratkog spoja novac koji ulazi u OIFSJP velikim dijelom porijeklo vuče iz kreditne aktivnosti banaka. Dakle, ne predstavlja višak, tj. akumulaciju, već uteg na izvještaj o novčanom toku svakog uplatitelja. Ni toj fazi nije moguće potpuno točno odrediti rok trajanja. Problem nastaje kad nastupi kreditna kontrakcija, uz paralelni porast cijena života. Tada na scenu dolazi bust dio kratkog spoja. Uplate ipak uspore, pa i potražnja za financijskim instrumentima, i njihova cijena prestane rasti. Prestane rasti i grafikon vrijednosti udjela. Poneki udjelničar i povuče novac. Statistika SAD-a pokazala je da nerijetko OIFSJP upravo u tim trenucima ima najmanje likvidnosti u bilancama stanja. Ako grafikon vrijednosti udjela ne raste, isplate postaju brže i izazivaju prodaju financijskih instrumenata te samim time spuštaju njihove cijene. I daljnji pad grafikona vrijednosti udjela. I daljnje isplate. Soros takav slijed zove bum-bust ciklus.