Feljton

Još u jesen 2006. Dimon je počeo naglo rezati udjele J. P. Morgana na tržištu koje je ocijenio kao veoma riskantno, prodavši više od 12 milijardi dolara drugorazrednih hipoteaka. Morgan je počeo gubiti od svojih konkurenata, a zaposlenici su bili uznemireni zbog čudne politike kuće. Danas je Dimon heroj koji je banku spasio od propasti koju trenutačno doživljavaju njezini rivali.

Bio je drugi tjedan u listopadu 2006., kad je šef Odjela za vrijednosnice J. P. Morgana William King spajao ugodno s korisnim odmarajući se i nadgledajući plantaže kave u Ruandi koje je potpomagao financijski. Jedne večeri njegov šef Jamie Dimon uspio ga je pronaći da bi mu objavio uzbuđenu. ‘Billy, doista želim da obratim pozornost na drugorazredno tržište’ drhtao je Dimonov glas preko telefona. ‘Moramo hitno prodati velik broj svojih pozicija jer sam to već vidio prije. Cijela ta priča bi mogla eksplodirati!’

Taj klasični Dimonov potez važan je iz dva razloga: tim je pozivom označen dramatičan strateški pomak kojim je spašen J. P. Morgan, osamljen među velikim diverzificiranim bankama, od jedne od najgorih kreditnih kriza u povijesti; drugi vrlo zorno ilustrira Dimonov specifičan menadžerski stil, kombinaciju kartezijanske analize i inspiriranog vodstva koje je usprkos nekim lošim odlukama na domaćem hipotekarnom tržištu dovelo Morgan na čelo globalnog bankarstva. Dimon, danas 52-godišnjak, kao ‘čudo od djeteta’ pomogao je Sandyu Weillu izgraditi najveći svjetski financijski konglomerat Citigroup, potom je otišao u ‘progonstvo’, da bi se danas vratio na scenu. Rječit je, svjetovan i neustrašiv – toliko jak karakter da bi čovjek pomislio kako je riječ o ‘one-man’ šou.

Ipak, to nije savim točno. Dimon se uzdaje u provjeru tim talentiranih ‘poručnika’ koji dijele njegov entuzijazam za analizu hrpetina podataka da bi uočili znakove problema i kvalitetno kontrolirali rizik – čak i kad to znači žrtvovanje rasta i gubitka tržišnog udjela. Danas su na vrhu jer su se usudili zauzetiti hrabar stav na vrhuncu kreditnog mjehurića, točnije iz njega su izašli još dok je streljivito rastao, rješivši se danas zloglasnih SIV-ova (strukturiranih investicijskih nositelja) i CDO-a (jamčenih dugovanja). Uz časnu iznimku Goldman Sachs, glavni Morganovi konkurenti, poput Citigroupa, UBS-a i Merrill Lyncha, zanemarili su znakove opasnosti i bacili se grlom u jagode.

‘Samo’ pet milijardi dolara gubitka

Naravno, to ne znači da je Morgan uspio potpuno izbjeći kreditnu krizu. Dimon je odlučio uplivati na tržište stambenih zajmova baš kada su se svi počeli povlačiti, no taj su ga put njegovi kontraški instinkti prevarili. Svjesni da teška vremena tek dolaze, J. P. Morgan je već najavio otpis 1,5 milijarde dolara nenaplativih potraživanja i još 600 milijuna gubitaka proizašlih iz pada vrijednosti dionica Fannie Mae i Freddiejea Maca u vlasništvu banke.

No usprkos tim problemima Morgan odolijeva olju mnogo bolje od većine svojih suparnika. Od sredine prošle godine do drugog kvartala ove banka je zabilježila ‘samo’ pet milijardi dolara gubitaka, dok je, primjerice, Citigroup izgubio 33 milijarde dolara, Merrill 26, a Bank of America devet milijardi dolara. Prije početka krize J. P. Morgan bio je zdravo u sredini, da bi danas vodio u gotovo svakoj kategoriji, počevši od vrijednosti svoje dionice. Paradoksalno, ali u takvim uvjetima pobjednik je onaj tko zabilježi manje gubitke, pa tako u Morganu mogu biti zadovoljni što im je dionica u kriznom razdoblju pala samo 24 posto, za razliku 44 posto (Bank of America) ili 68 posto (Citigroup). Nadalje, usprkos tankom trećem kvartalu Morgan će ostvariti otprilike osam milijardi dolara prihoda za ovu godinu, znatno manje od prošlogodišnjih 15, ali na sigurnoj distanci od katastrofa njihovih rivala.

Njihovu ‘sjajnu’ poziciju u ovom trenutku najbolje argumentira nedavno spašavanje Bear Stearns koji je FED uvalio upravo njima, kao prvom izboru za potencijalnog spasitelja. Banka je rivala dobila gotovo besplatno uz potencijalne dobitke od 15 milijardi dolara, plus njihovu zgradu vrijednu dvije milijarde. Dapače, Bear bi mogao biti tek uvertira jer je Dimon sada u dobroj poziciji za daljnju jeftinu kupnju, a u perspektivi bi se mogli naći Wachovia, Washington Mutual, SunTrust ili čak AmEx. Dimon, čovjek koji je izradio karijeru kupujući uzdrmane tvrtke, spremam je, čini se, za novi juriš i najavljuje mogućnost daljnjih kupnji, ako se ispostavi da su isplative.

Tim koji Dimonu pomaže mješavina je starih lojalista, veterana i vanjskih akvizicija koji da bi uspjeli ne moraju pohadati ‘prave’ škole ili imati impresivne životopise, već moraju biti u stanju izdržati detaljno šefovo ispitivanje i znati obraniti svoj stav jednako žestoko. Uz to nužno je njegovati neformalni menadžerski stil poput Dimona, koji često zaobilazi hijerarhiju i zove razne menadžere kad god mu treba neka informacija. Neki od njih s njim su već godinama. Charlie Scharf, 43-godišnji šef Komercijalnog bankarstva, postao je Dimonov asistent odmah nakon izlaska iz koledža 1987., kad je ovaj još haračio s Weillom u Commercial Creditu. Heidi Miller, 55 godina, šefica Vrijednosnica i riznice, operacije koja osigurava korporacijama i hedge fondovima upravljanje novcem, počela je također kao njegova asistentica 1992.

Todd Maclin, žustri Teksašanin koji vodi poslovanje banke s kompanijama srednjeg dometa, jedan je od rijetkih prirodno nadarenih prodavača u ekipi i dijeli šefov entuzijazam prema otvorenoj komunikaciji. Dimon je svoj elitni krug pojačao i akvizicijama zvijezda izvan kompanije, poput glavnog savjetnika Stevea Cutlera, šefa Kreditnih kartica, Gordona Smitha, bivšeg AmExova marketingaša, te Barryja Zubrowa, Goldman Sachsova veterana izvučenog iz mirovine i postavljenog na čelo Odjela upravljanja rizicima koji se proslavio prisilivši brokere u Goldmanu da dijele informacije o svojim pozicijama kako bi tvrtka lakše izbjegla preveliko izlaganje rizicima, čime je stvoren jedan od najboljih sustava upravljanja rizikom na Wall Streetu.

Potkraj 2005. Dimon je namamio i jednog od Citijevih top-talenata Franka Bisignana, koji je vodio operacije upravljanja novcem, na čelo sedam milijardi teškog tehnološkog odjela. Na pitanje zašto je napustio vođenje posla koji je donosio milijardu dolara prihoda na godinu da bi bio tek šef osoblja u jednom odjelu, odgovara kako bi radio bio rezerva pobjedničkoj momčadi nego igrač u onoj koja ne stigne ni do prvenstva.

Svi ovi igrači svoje naredbe primaju od izravnog, često bijesnog, trenera, a cijeli je tim uglavnom glasan i ne pretjerano suptilan. Mjesečne sastanke 15 najviših direktora sudionici opisuju kao talijansku obiteljsku večeru ili rimski forum. Dimon će početi s nečim poput: ‘Čija je to kretenska ideja bila?’, a ostali će mu početi vikati da je bila njegova. Bill Daley, šef Korporativne odgovornosti i nekadašnji minister trgovine, bio je u početku šokiran. ‘Ljudi su mu se suprotstavljali, izazivali njegove argumente, govorili mu da je u krivu. Ništa slično nisam doživio na sastanku Clintonova kabineta ili bilo gdje drugdje’.

Iako Dimon čvrsto drži do svog uvjerenja, nije diktator. Poslušat će svakoga i, iznenađujuće, čak se predomisliti kad netko iz njegova tima dobro argumentira svoj stav. Kao osmerokut, primjerice, Dimona su, među ostalim, razuvjerili u slučaju ‘otvorene arhitekture’ u privatnoj banci. Dimon se ne okružuje isključivo s kompićima iz dobrih starih vremena. Druga ključna skupina ‘dimonita’ sastoji se od Morgan Chaseovih direktora koje je upravo on odgojio i promovirao. Među njima su Steve Black i Bill Winters, šefovi investicijske banke, te Jes Staley, šef Upravljanja sredstvima.

Prije Dimonovog dolaska Winters je pomagao uvesti kontrole rizika poput upotrebe zamjene nenaplativih kredita (engl. credit default swap – derivat kredita prema kojem kupac plaća periodične svote prodavatelju u zamjenu za pravo isplate u slučaju nemogućnosti naplate, svojevrsna polica osiguranja), potez koji se pokazao ključnim u izbjegavanju nedavnih krize. Black je, pak, u J. P. Morgan stigao četiri godine prije Dimona, s kojim je radio u Smith Barneyu, gdje je naučio šefov pristup upravljanju rizikom i gdje se naviknuo na njegov izravni stil.

Smith Barneyju Dimon je uveo taj koncept prema kojem brokeri ne prodaju samo kompanijine fondove već i ponude drugih, poput Fidelityja. Takav ga je stav i doveo u sukob s Weilllovom kćerkom Jessica Bibliowicz, šeficom Mješovitih fondova, što je dodalo na tenzijama koje su u konačnici rezultirale njegovim otkazom u Citiju.

U početku je želio da Morgan također prijede na otvoreni model iako je kompanija zarađivala više na vlastitim proizvodima, ali Jes Staley se usprotivio. Počela je bitka koja je trajala godinu dana, dok Dimon nije popustio Staleyu, nakon što je shvatio da Morganova investicijska ponuda nadjačava konkurentska. Drugi ključan element Dimonova stila iznimno su detaljna, opširna izvješća oko kojih se vrte mjesečni sastanci šefova svih šest operacija kompanije. Među ostalim u izvještajima izvršnog vodstva (EMR, executive management report) nalaze se precizni podaci o, primjerice, klijentima kreditnih kartica, onih koje sam Morgan izdaje i onih izvan tvrtke, te precizan ispis svih troškova koje je klijent napravio.

Cilj je takvih pedantnih izvješća osiguravanje profitabilnosti svakog pojedinačnog proizvoda, a ne da ostali krpaju neprofitabilne. Dva osnovna načela zrcale Dimonov način razmišljanja. Prvo, izvješća, odnosno predano analiziranje podataka da bi se uočili znakovi opasnosti, a drugo, izvlačenje iz svakog posla koji pokaza da je vrlo riskantan, bez obzira na to koliko unosno djelovao. Iz toga proizlazi i Morganova najveća snaga – sposobnost da se odrekne nekih proizvoda koje njegovi konkurenci imaju, pa čak i po cijenu gubitka tržišne pozicije. Postoji stvar koja se zove ‘strateško povlačenje’, pojam nepoznat većem dijelu Wall Streeta. Ta je filozofija pomogla Morganu izbjeći velike gubitke na području strukturiranih investicija, poput hipoteke, zajmova na kreditnim karticama i ostalih dugova koje stvore banke, a koji ne ulaze u njihove knjige.

Prije Dimonova dolaska Winters i Black potpuno su izbjegavali SIV-ove, među ostalim i jer su im visoki troškovi CDS-ova, spomenutih polica osiguranja protiv loših kredita, pokazali da su SIV-ovi preriskantni, znak koji su svi ostali zanemarili. Osim toga, brinuli su se da bi u slučaju krize morali SIV-ove uvesti u svoje knjige, što svakako nisu željeli. Ovakvo trezvno, i rijetko, razmišljanje bilo je presudno kad je Morgan kupio Bank One i postao vlasnikom njihovih osam milijardi dolara SIV-ova. Dvojac je inzistirao na trenutačnoj prodaji, Dimon se kratko opirao, ali, srećom, i popustio. U zadnji čas, jer su u međuvremenu njihovi konkurenti morali upisati SIV-ove u knjige: Citigroup 58 milijardi, HSBC 35, a J. P. Morgan – nula.

Sljedeći mudar potez, lako je pogoditi, bio je ne petljati previše s drugorazrednim ‘zajamčenim’ kreditima. Morgan je dugo slovio kao jedan od najvećih kupaca zajmova za kreditne kartice i automobile koje je onda pretvarao u vrijednosnice poduprte sredstvima. No, čak i 2005. bio je patuljak na najinteresantnijem tržištu Wall Streeta, pretvaranjem hipoteke u vrijednosnice. Dimon je namjeravao pojačati tu franšizu, poglavito putem pretvaranja stambenih zajmova koje je sam Morgan odobrio preko svog odjela Chase Home Lending u vrijednosnice. Tako je J. P. Morgan počeo tijekom 2006. ubrzano rasti na tom području, ali je Dimon ubrzo uočio razloge za povlačenje.

Jedan od prvih znakova nevolje došao je iz njegova Odjela za servisiranje hipoteke. Potkraj 2006. šef tog odjela izvjestio je da kašnjenje s isplata drugorazrednih zajmova počinje dosezati alarmantne razmjere. S druge strane, u investicijskom odjelu Winters i Black uočili su još razloga za oprez, poput toga da hedge fondovi, osiguratelji i drugi igrači traže gotovo isključivo jamčena dugovanja s visokim prinosom, a za sve ostalo gube interes. To je značilo da banke poput Merrill ili Citija drže milijarde dolara tobože najkvalitetnijih jamstava u svojim knjigama.

Sve to dovelo je do telefonskog razgovora između Dimona i Kinga. Morgan je počeo naglo rezati svoje udjele na tržištu koje je ocijenjeno kao krajnje riskantno, prodavši više od 12 milijardi dolara drugorazrednih hipoteke. Vijest se brzo proširila i do Odjela upravljanja bogatstvom, koji je počeo savjetovati klijentima da prodaju svoja zajamčena dugovanja.

U tom trenutku Dimonov je stav bio radikalni – izbjegavao je najunosnije tržište na Wall Streetu. Morgan je počeo gubiti od svojih konkurenata, a zaposlenici su postajali uznemireni i tražili objašnjenja za takvu čudnu politiku kuće. Na kraju je Dimon ispio heroj koji je banku spasio od poniženja koje trenutačno doživljavaju njezini rivali.