NELIKVIDNOST: Pad burze i glad za akvizicijama osušili račune

Jedna od najprimjenjivijih izreka, posebno u domaćoj financijskoj praksi: ‘Ako ti dugujem 100 dolara to je moj problem, ako ti dugujem 100 tisuća dolara to je tvoj problem’ ponovno kola hrvatskim gospodarskim krvotokom. Neplaćanje je ispotiha ponovno došlo u modu. Dođuše, ne može se toliko iščitati iz dostupnih podataka Fine, jer su se ukupne nepodmirene obveze nesolventnih tvrtki u godinu dana smanjile s 13,2 milijarde kuna u srpnju 2007. na 12,3 milijardi u srpnju ove godine. No, pritom su srezane samo obveze koje nisu podmirene dulje od godinu dana, sva ostala neplaćanja rastu, posebno ona između 180 i 360 dana.

Pogoršanje se ne može iščitati na prvi pogled i zato što je riječ samo o tuženim i blokiranim iznosima, no još se više ‘zamrznutog’ novca vrti među poslovnim partnerima i dobavljačima koji nenaoplaćene fakture nisu ni pokušali utužiti. Poduzetnici će se teško odlučiti za tužbu i blokiranje računa, jer znaju da će poslije teško išta izvući, blokirat će račun samo u slučaju da nemaju drugog izlaza, tvrdi profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ljubo Jurčić.

U poslovnoj zajednici, međutim, primjećuju i jedan novi trend koji je dodatno pogurao nelikvidnost. Mnoge su se solidne tvrtke, barem kad je o poštovanju rokova plaćanja riječ, posljednjih godinu-dvije prilično zaigrale na burzi.

Nadajući se komotnoj, brzopoteznoj zaradi onamo su preselile gotovo sav raspoloživi keš, ne vodeći previše računa o potrebi da nabavljenu robu ili usluge (na vrijeme) i plate! I sada ga teško mogu izvući, još manje vratiti uloženo. Prognoze i za domaće i za svjetska tržišta kapitala pokazuju da nema tako skorog oporavka koji bi mogao oživjeti likvidnost tvrtki koje su, umjesto u proizvodnju i nabavu, uložile u sada znatno manje vrijedne (valjda uskoro ne i bezvrijedne) burzovne papire.

Najteže je ipak malim poduzećima. Emir Džanić, suvlasnik Laboratorija dr. Džanić, kaže da neplaćanje postaje sve teži problem. Novi trend rasta nelikvidnosti počeo je potkraj prošle i početkom ove godine, otkad se, s jedne strane, zaoštravaju i rokovi i uvjeti isporuke dobavljača, dok se, s druge, plaćanja kupaca razvlače na nekoliko mjeseci. U međuvremenu treba isplativati plaće, platiti sirovine pa se koriste sve metode izvlačenja ‘živog keša’, cesije, kompenzacije… Džanić kaže da veliki kupci plaćaju redovito, manji ni sami ne mogu naplatiti svoja potraživanja, pa lošije plaćaju. Veliki im u prosjeku plaćaju u roku 70-ak dana, a ponekad i prije. No ni to nije kratak rok pa su često prisiljeni premostiti prazninu do prve uplate. Tu uskuču minusi, revolving krediti. I sve veće kamate. Iako 40 posto proizvodnje izvoze i inozemni kupci plaćaju u roku, te brzo zaradene gotovine pojede jaka kuna.

Zvonko Popović, direktor tvrtke Kanaan (proizvođač čipsa i flipsa) priznaje da u plaćanju kasne i kupci njima i oni dobavljačima. Naplata se, unatrag nekoliko mjeseci, protegnula za 15 do 20 posto. To je veliki problem s kojim se teško nose jer banke ne daju dugoročne kredite za obrtna sredstva, nego samo kratkoročne, nepovoljne. Rezultat je troškova, tvrdi, gotovo nemoguće, pa izlaz traže u izvozu. Neplaćanje pokazuje da je mnogo bolje investirati u trgovinu gdje je znatno brži obrtaj kapitala, žali se Popović.

Ako je kome utjeha (vjerojatno jest, sve dok poduzeća imaju kakav-takav bonitet i mogu se zadužiti u bankama) na međubankarskom tržištu novca zasad ima. Doduše, dio je likvidnosti HNB sterilizirao dok ne prođe ‘akcija Ina-Mol’, no analitičar Hrvoje Stojić kaže da su banke trenutačno jedini sigurni izvor gotovine. Problem je u zdravstvu koje obveze ne plaća i po godinu dana, problemi su u javnim poduzećima, a domino učinkom sada su već i u građevinarstvu, trgovini, prijevozu… Zbog toga je cijelo gospodarstvo neučinkovito, nema ulaganja niti željenog rasta BDP-a.

Iako kaže da bismo kratkoročno problem mogli riješiti administrativnim potezom, Stojić misli da mnogo toga ovisi i o mentalitetu, kulturi zemlje u kojoj neplaćanje nije nova niti ovostoljetna pojava.

Ante Babić kaže da uzroke nelikvidnosti treba tražiti u državi, njezinim tijelima i poduzećima koja su s 30 dana (bilo je tako još 2005.) rokove plaćanja produljile na 90, 120 i više dana, ali i u velikim privatnim tvrtkama koje su (pre)brzo rasle, otvarale nove poslovnice, trgovine, kupovale manja poduzeća, i sada imaju manjak gotovine. Iako je 2007. godina u cjelini bila prilično dobra, s plaćanjima se počelo otezati još 2006., kada su se, zbog pripreme za parlamentarne izbore, neki projekti počeli zaustavljati. Kako su stajali radovi, tako su stala i plaćanja.

Nesigurnost naplate vratila se tamo gdje je bila početkom 2000. godine, kada je bivša koalicijaka vlada pokušala riješiti problem. Nema sumnje da je najveći generator nelikvidnosti država i njezina poduzeća koja ne plaćaju svojim kooperantima. Što je poduzetnik dalje u kooperantskom lancu, manje je izgleda da će naplatiti radove ili isporučiti robu. No velik dio krivnje snose i veliki igrači, tvrdi Babić. Tvrtke poput Podravke, koje su do prije tri, četiri godine bile zdrave, sada preživljavaju i svoje restrukturiranje prebacuju na one ispred i iza sebe u lancu plaćanja.

Gdje je rješenje? Načelno, guverner Rohatinski mogao bi popustiti regulacijski pritisak, bankama otpustiti kočnice i tako na tržište ubaciti dodatnu likvidnost. No to nije dugoročno rješenje jer se tvrtkama tada samo lakše zadužiti i to plaćati višokim kamatama. Do svojih potraživanja neće ništa brže doći. Babić kaže da država nema drugog izbora osim restrukturiranja, pa tek onda (eventualno) privatizacije svojih tvrtki. Bez preslagivanja u poslovanju i izbacivanja s tržišta ne- učinkovitih neće se razbiti lanac neplaćanja. Predlaže da se ‘razbije’ monopolistički položaj velikih privatnih tvrtki jer i one guraju nelikvidnost do sve teže izdrživih granica. No za to treba imati jaku Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja koja se neće bojati lobiranja i pritisaka. No Babić se slaže sa Stojićem koji kaže da ima nešto i u našem mediteranskom mentalitetu i uobičajenoj gesti ‘lako ćemo’, jer nema razloga da se u financijski slabijoj BiH može plaćati na vrijeme, a u nas ne može. Dio problema, očito, nije u domeni ekonomskih znanosti.

Jurčić pak kaže kako cash-flow zapravo ovisi o BDP-u: što je veći njegov rast više je i gotovine u optjecaju. To znači da nas čekaju još teži dani, jer se rast BDP-a za ovu godinu (optimistično) procjenjuje na 3,5 do 3,7 posto. Država bi zato trebala napraviti račun financijskih transakcija na kojem bi se točno vidjelo koji sektori i koje tvrtke ne plaćaju. Jurčić bi ozakonio rok plaćanja (60 ili 90 dana), utemeljio Financijsku agenciju kao nadzornika plaćanja i Financijski sud koji bi brzo i učinkovito rješavao sporove. Pitanje je samo s kojim sucima.