Ključne poruke o Hrvatskoj kao o ‘nedovršenoj državi’ po mjeri politike ‘jedne države’ dolaze vrlo često iz Ureda predsjednika.
Rat između Gradeca i Pantovčaka postao je sasvim otvoren. Nije riječ tek o povremenom razmimolaženju u mišljenju između predsjednika Vlade i predsjednika države, niti o sukobu osobnih taština. Riječ je o temeljnoj koncepcijskoj razlici u promišljanju (vanjsko)političke pozicije Hrvatske.
Nedavna polemika na relaciji New York-Pantovčak bila je iznimno simbolična. Nakon što je predsjednik Mesić otvorio pitanje troškova hrvatskog lobiranja u SAD-u, premijer Sanader je iz UN-a u New Yorku poručio da su neki predsjednikovi savjetnici, izgleda, prespavali proteklih osamnaest godina i da Hrvatska neće voditi nesvrstanu politiku, već su joj cilj zapadne integracije. Nije bilo teško u prozvanom savjetniku prepoznati Budimira Lončara. Istog onog Budimira Lončara koji je prije sedamnaest godina, u rujnu 1991. godine, u istoj zgradi UN-a povukao za hrvatsku budućnost dalekosežan potez: na zamolbu Velike Britanije, tada u ulozi ministra vanjskih poslova raspadajuće SFRJ, Budimir Lončar je pismeno i usmeno zaatražio od Vijeća sigurnosti da uvede embargo na uvoz oružja za cijelo područje tadašnje SFRJ. Da nije bilo njegove izravne zamolbe rezolucija ne bi prošla, zbog izvjesnoga kineskog veta. U isto vrijeme službena njemačka politika podržavala je hrvatsku neovisnost i tražila europske saveznice da priznaju Hrvatsku.
Kao u nekoj sapunici, sličan se scenarij ciklički ponavlja kad god je Hrvatska pred novim iskorakom prema zapadnim integracijama i formalnom odvajanju od famoznog ‘regiona’. Njezina su konstanta dva različita politička koncepta balkanskog prostora: britanskoga koncepta ‘nedovršenih država’, objedinjenih u ‘region’ koji će jamčiti njihovu političku dominaciju, i njemačkog koncepta koji drži da je model stabilne i samostalne Hrvatske integrirane u EU bolji okvir za jačanje njemačkoga (ekonomskog) utjecaja na tom području. Kako se sapunica bliži karte se sve više razotkrivaju. Nedavno je, naoko ničim izazvan, bivši povjerenik EK za proširenje Günter Verheugen javno priznao kako je Hrvatska prema svim kriterijima već trebala biti u EU da ‘tajna služba jedne države EU’ nije sve izludjela svojim pričama o tome kako hrvatska Vlada skriva generala Gotovinu. ‘Jednu državu’ smo, dakako prepoznali. A za pažljivije promatrače bio je to znak da je iza scene na djelu još jedan politički pokušaj usporavanja hrvatskog pristupa u EU i priključivanja ‘regionu’. Njemački parlamentarci u Europskom parlamentu, predvođeni neumornom Doris Pack, kritiziraju Europsku komisiju zato što usporava pristupne pregovore s Hrvatskom, podliježući slovenskim pritiscima. Ne kažu, doduše, da EK nikad ne bi podlegla slovenskim pritiscima kad iza nje ne bi stajala ‘jedna država’. U isto vrijeme predsjednik hrvatske države dolazi na novinarske demonstracije protiv Vlade zbog neučinkovitosti policije, šaljući time izravno poruku ‘nedovršene države’. I to je redovita pojava: ključne poruke o Hrvatskoj kao o ‘nedovršenoj državi’ po mjeri politike ‘jedne države’ dolaze vrlo često iz Ureda predsjednika.
