Kako najbolje savladati drugi ‘materinski’ jezika

Poslovni se ljudi sve češće odlučuju na individualnu pouku. No, idealna situacija uključuje kombinaciju individualne i grupne nastave u omjeru koji najbolje odgovara pojedinom polazniku.

Europska unija bi radi očuvanja svoje jezične raznolikosti trebala poticati koncept drugoga ‘materinskog’ jezika ili ‘usvojenog jezika’. Onako kako ga razumijemo, usvojeni jezik ne bi uopće bio drugi strani jezik, nego na neki način drugi materinski jezik. Prijedlog je to skupine intelektualaca koji su početkom 2008. za Europsku komisiju izradili Izvješće o doprinosu višejezičnosti dijaloga među kulturama. O čemu je riječ? Stručnjaci ističu da tim prijedlogom žele prevladati sadašnje suparništvo između engleskog i drugih jezika jer to suparništvo šteti tim jezicima, ali i engleskom i njegovim izvornim govoricima.

Budući da je Hrvatska pred vratima Unije, a sklapanje poslova već je godinama nezamišljivo bez znanja bar jednoga svjetskog jezika (većinom engleskog), istražili smo kakva je situacija u Hrvatskoj, odnosno kako savršeno naučiti drugi jezik i uvježbati izgovor.

Profesorica Gordana Šipuš, menadžerica za praćenje kvalitete nastave u HalPetu, školi za strane jezike i centru za poslovne komunikacije, misli da učenje drugoga ‘materinskog’ jezika ovisi o mnogo činitelja: od osobnih sklonosti, nadarenosti, stila učenja i motivacije do objektivnih mogućnosti (vremena i prostora).

• Veoma općenito govoreći, ako je osoba počela učiti jezik u nižim razredima osnovne škole, prosječno je darovita, jezikom se redovito aktivno služila bar dva sata na tjedan, od čega se pola sata aktivno pismeno ili usmeno izražavala na tom jeziku, može do 18. godine života doći do razine dovoljne za solidnu komunikaciju. Treba imati na umu da se zbog neuporabe jezika stupanj znanja s vremenom smanjuje, pa tako čak i redovito služenje jezikom ne jamči napredak, nego samo pomaže u održavanju dosegnutog stupnja – objašnjava profesorica Šipuš.

Dodaje da bi učiti trebalo početi što ranije, i to kroz igru, da se zbog prisile ne bi steklo negativno stajalište prema jeziku. Kad je riječ o vježbanju izgovora, HalPetova stručnjakinja kaže da se on može izvježbati jedino slušanjem i izgovaranjem, i to uz postojanje modela (materijala koji se sluša i ponavlja) i korekcije (bilo kvalificiranog…)

Poučavati se, prema mišljenjima naših sugovornika, treba na stranom jeziku, ali strani jezik ne smije biti sâm sebi svrhom. Najvažnije je da ga polaznici razumiju, da napreduju i da su zadovoljni. A tu je uloga kvalitetnog profesora najvažnija. Postavlja se pitanje: izvorni ili govornici materinskog jezika? Jasmina Dupor, direktorica nastave u Sovi, kaže da je njezina škola opreza kad je riječ o izvornim govornicima. U izboru traži se da osoba ima fakultetsku diplomu jezičnog smjera. Nije dovoljno da predavač bude samo izvorni govornik koji je završio srednjoškolsko obrazovanje u Americi ili Velikoj Britaniji, a upravo takvi predavači rade u većini škola koje ih reklamiraju kao ‘izvorne govornike’.

Kad je riječ o argumentu da je najveća korist izvornih govornika to što pružaju savršen model za izgovor, ni on nije točan jer danas, u vrijeme globalizacije, postoje deseci inačica engleskog jezika (američki, britanski, irski, škotski, južnoafrički, australski engleski…) i svi su jednako dobri. Ono što mi smatramo ispravnim jest naučiti polaznike suvremen standardni jezik obrazovanih ljudi, a ne nekakav dijalekt ili sleng, zaključuje Šipuš. I u HalPetu, slično kao u Sovi, misle da ponuda kvalificiranih izvornih govornika u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća i da je iskustvo pokazalo da je rad s izvornim govornikom prihvatljiv povremeno, i to na visokom stupnju znanja, radi stjecanja tečnosti i sigurnosti u usmjenoj komunikaciji.

Individualno ili grupno učenje? Poslovni se ljudi zbog mogućnosti odabira vremena, mjesta, dinamike, tematike i vještina koje žele svladati sve češće odlučuju na individualnu pouku. Idealna situacija uključuje kombinaciju individualne i grupne nastave u omjeru koji najbolje odgovara pojedinom polazniku (50 prema 50, 25 prema 75, 40 prema 60), što se definira analizom potreba (analiza IAP). Jasmina Dupor, direktorica nastave u školi stranih jezika Sova, rekla nam je da je grupno učenje uvijek bolje jer, primjerice, mala djeca npr. kroz didaktički osmišljenu igru (uče, a nisu toga svjesni) najbolje uče strani jezik. Kad krenu u školu, zahtjevnost sadržaja se mijenja. Igra postaje metodički zamaskiran ciljani vokabular ili gramatička struktura koju se polako počinje osvještavati, pri čemu se vodi računa o dobi, zrelosti i stupnju poznavanja vlastitog jezika.

• To je i za tinejdžere i za grupe odraslih jednako poticajno jer je riječ o prirodnom okruženju u kojem komunikacija dolazi do izražaja u pravom smislu. Osim toga, grupa je važna za samopouzdanje. Kad polaznik nekomu prenese poruku i vidi da ju je primatelj razumio te da u skladu s njom djeluje ili mu na nju odgovori, to je prava komunikacija – objašnjava Sovina direktorica nastave.

Prema iskustvu Jasminke Dupor, individualna nastava pokazala se boljom na višoj razini, nakon što se već dosegnuo srednji stupanj znanja, kad opća komunikacija nije problem. Prednost individualne nastave pokazuje se u slučajevima tzv. hitne pomoći iz gramatike, kad polaznik osjeća da zaostaje na određenom području, što mu one mogućava normalno komuniciranje s ljudima.

• Da biste savršeno naučili jezik, trebate ga govoriti kao da vam je materinski, trebate ga osjećati kao svoj i misliti na njemu. Zato treba početi učiti što ranije, najkasnije godinu dana prije polaska u školu, učiti ga kontinuirano, iz godine u godinu, čitati, gledati filmove (bez titlova) i, po mogućnosti, ići na trotjedni tečaj u inozemstvo bar dvaput na godinu, i to samostalno, bez pratnje roditelja ili prijatelja – objašnjava Sovina direktorica nastave.

Kaže da je najčešća pogreška u učenju stranog jezika u tome što početnici u početku primijetile veliki napredak, ali stanu kad stignu do srednjeg stupnja. Iako je to dovoljno za solidnu komunikaciju, put do savršenstva je dug. Zanimljivo, za razliku HalPetove stručnjakinje, koja misli da je za pravilan izgovor potrebno predznanje, u Sovi smatraju da je pravilnu izgovoru lakše naučiti nekoga tko nema predznanja jer taj će riječ čuti prvi put i takvu će je zapamtit.

• Najteže je ispravljati pogrešno naučene riječi. Ljudi s predznanjem nesvjesno nose utjecaje materinskog i drugih stranih jezika koje znaju (odrasli često pogrešno izgovore i onda kažu: ‘Ja sam u školi učio njemački’; ili: ‘Sve me vuče na francuski’). U svakom slučaju, dobar model, poznavanje nekih pravila i dovoljno ponavljanja ključ su dobrog izgovora – zaključuje direktorica Šipuš.