Piše: Nataša Vuletić

Ovogodišnji laureat za ekonomiju nagradu je dobio za rad na području međunarodne trgovine i ekonomske geografije, točnije za analizu utjecaja ekonomije razmjera na trgovačke putove i lokaciju gospodarske aktivnosti. A riječ je i o stručnjaku koji je u svojoj novinskoj kolumni među prvima predvidio krizu sekundarnih hipotekarnih kredita u Americi.

Na svom blogu koji vodi na internetskoj podstranici američkog dnevnika The New York Times Paul Krugman u ponedjeljak je zapisao samo jednu rečenicu: ‘A funny thing happen to me this morning…’ Njemu se tog jutra doista dogodila nesvakidašnja stvar – dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju. Taj pedesetpetogodišnji profesor sa Sveučilišta Princeton tomu se nije nadao pa je cijeli ponedjeljak, kad mu je sretna vijest javljena, pokušavao stići na sastanke koje je već prije dogovorio, ali i odgovoriti na sve pozive čestitara i novinara. Krugman je nagradu dobio za rad na području međunarodne trgovine i ekonomske geografije, točnije za analizu utjecaja ekonomije razmjera na trgovačke putove i lokaciju gospodarske aktivnosti.

Razvio je ekonomske modele koji objašnjavaju trgovinske uzorke između zemalja kao i to koja se dobra gdje proizvode i zašto baš tamo. Tradicionalna teorija trgovinske razmjene kreće od pretpostavke da je svaka zemlja različita i da će države među sobom trgovati različitom robom. No, Krugmanova se teorija prvi put objasnila zašto svjetskom trgovinom dominira tek nekoliko država koje su međusobno slične, a ne različite, te zašto neke zemlje uvoze određena dobra iako su istodobno i njihovi izvoznici.

Riječ je o stručnjaku koji je u svojoj novinskoj kolumni među prvima predvidio krizu sekundarnih hipotekarnih kredita u Americi i procijenio da će cijene nekretnina u Americi pasti za barem četvrtinu, ako ne i upola, a posebno na lokacijama poput Majamija i Los Angelesa. To se vrlo brzo pokazalo istinitim te pokrenulo lavinu problema i financijsku krizu koja ovih dana snažno potresa Ameriku, a prelije se i u Europu. Krugman je ipak priznao kako je znao da će jednoga dana dobiti Nobelovu nagradu, ali nije mislio da je već došao taj trenutak.

• Znam ljude koji cijeli život žive samo za takav telefonski poziv i to nije dobro za njihovu dušu. Zato sam to namjerno smetnuo s uma i razmišljao uvijek o nečem drugom, a ne o tomu hoću li dobiti nagradu – rekao je tim povodom Krugman.

Tomu u prilog govori i činjenica da nije znao kojeg točno dana Švedska akademija znanosti i umjetnosti proglašava pobjednika za ekonomiju, sve dok mu sveučilišni kolega to nije napomenuo nekoliko dana prije. Nikada nije htio sudjelovati u okładama u vezi s tim tko će biti pobjednik i ta ga tema, doista, nikada nije previše zanimala.

‘Spojio ranije odvojena istraživačka područja međunarodne trgovine i ekonomske geografije’, navodi Nobelov odbor u pojašnjenju nagrade. Osim počasti, nagrada uključuje i novčani iznos od približno 1,4 milijuna američkih dolara, a s obzirom na to da je Krugman ovaj put jedini dobitnik, cjelokupan iznos pripada njemu. Njegovi najnoviji radovi i trenutačan fokus interesa usmjereni su na područje valutnih kriza.

Ovogodišnji laureat vrlo je aktivan i produktivni profesor ekonomije i međunarodnih odnosa na američkom Princeton Universityju. No, osim tog osnovnog posla, obavlja i dva dodatna – predaje na London School of Economics te već godinama, svaka dva tjedna, objavljuje ekonomsku i političku kolumnu u etabliranim dnevnim novinama The New York Times. Prema projektu Research Papers in Economics ubraja se među 50 najutjecajnijih ekonomista današnjice, a za razliku od brojnih kolega veliki doprinos daje akademskoj zajednici i educiranju mladih kolega putem predavanja i stotinama stručnih članaka.

Rođen je u židovskoj obitelji te je odrastao na Long Islandu. U braku je s Robin Wells, koja mu je druga supruga te također radi kao profesorica na Sveučilištu Princeton. Nema djece, ali zato, kako sam kaže, ima dvije mačke. Diplomu je stekao na Yale Universityju 1974. godine, dok je doktorat savladao na MIT-u tri godine poslije, 1977. godine. Doktorsku disertaciju napisao je iz područja međunarodnih financija, a svom profesoru s MIT-a Rudigeru Dornbuschu zahvaljuje što ga je pogurao u pravcu međunarodne trgovine te ga za to područje zainteresirao još u zimu 1978. godine. Do sada je, osim na Princetonu, predavao na još nekoliko sveučilišta: Yaleu, MIT-u i Stanfordu. Na početku, prije Stanforda, bio je viši međunarodni ekonomist u predsjedniku Vijeća ekonomskih savjetnika, za vrijeme mandata Ronalda Reagana.

To još uvijek smatraju neobičnim s obzirom na to da Reagan nije bio liberal, već konzervativac. No, on nije bio jedini predsjednik zainteresiran za Krugmana. Kad je Bill Clinton počeo svoj mandat 1993. godine, također je htio Krugmana za vodeću ekonomsku poziciju. Nakon što je po njega poslan avion kako bi došao na sastanak u Arkansas, njegova je direktna i otvorena komunikacija bila glavni razlog zašto mu na kraju ipak nije ponuđen posao. Krugman je tada izjavio Newsweeku da ionako ne bi bio zainteresiran za takvo što zato što je i sam svjestan da nije podoban za takvu poziciju jer nije u stanju šutjeti kada ljudi pričaju gluposti. U posljednje vrijeme pojavile su se glasine da mu je Hillary Clinton nudila poziciju u njezinu timu, ali on to na svom blogu demantira tvrdeći da je karakterom i dalje nepodoban za politiku.

Kao kolumnist The New York Timesa surađuje već gotovo deset godina, točnije od 1999. Tvrdi da nagrada ništa važno neće promijeniti, osim što će možda poneki čitatelj više pozornosti obraćati na baš njegovu kolumnu te smatra da njegovi kritičari neće zbog dobivene nagrade biti išta blaži.

• Mi ekonomisti znamo tko na čemu radi i ovo je samo potvrda i pohvala, ali ne i neka velika novost – realan je Krugman.

I nakon toga vrijednog priznanja nastavit će predavati na Princetonu. Ovoga semestra predaje na dodiplomskom studiju, jedan manji kolegij na temu međunarodne monetarne politike, pokrivajući uvijek aktualne teme kao što je međunarodna kriza likvidnosti. Posljednjih godina držao je i kolegije o socijalnoj državi te međunarodnoj trgovini kao i razne početničke seminare za brutoše, koji tek otkrivaju svijet ekonomskih zakonitosti.

Od kontroverzi iz njegove karijere često puta se spominje da je bio jedan od rijetkih ekonomista koji je radio kao konzultant Šavjetodavnog odbora kompanije Enron. Time se bavio tijekom 1999. godine, a za što je dobio 37.500 dolara. Pravila The New York Timesa, gdje je kolumnist, zahtijevala su da se ne bavi takvim poslom pa je to onda i prestao raditi. Kad je izbila kriza u Enronu, kritičari su ga optužili da je bio u sukobu interesa te da je taj angažman u stvari bio svojevrsno mito da bi u svojim novinskim tekstovima bolje pisao o kompaniji. Krugman je to jasno odbacio i tvrdio da se njegova uloga u Enronu svodila samo na to da izvršne direktore kompanije ukratko brifira o ekonomskim i političkim pitanjima te, kako je sam izjavio, da četiri dana u tjednu proveo u Houstonu, gdje je bilo sjedište kompanije.

Krugman tvrdi da je u svim kolumnama, i onima prije i poslije izbijanja skandala, jasno naznačavao svoju povezanost s Enronom te da je kritički pisao o kompaniji. Naglašava da je bio jedan od prvih autora koji je spočitavao da će deregulacija energetskog tržišta u Kaliforniji dovesti do monopolističkog položaja tvrtki za proizvodnju i distribuciju električne energije. Tada je Enron bila jedna od najvećih tvrtki u tom segmentu, a navodi da ju je čak i direktno kritizirao u svojoj kolumni objavljenoj 17. kolovoza 2001. godine.

O svom pisanju za novine kaže da mu je to dodatna, honorarna posao koji ga veseli. Smatra da je u svojim kolumnama direktniji od profesionalnih novinara baš iz razloga što mu to nije osnovno zanimanje i izvor sredstava za život. Kolege urednici na Krugmanov se račun znaju često zafrkavati igrajući se riječima: ‘He beat up to much on Bush, but at least doesn’t beat around the bush’ – govoreći da je možda i previše napadao aktualnog predsjednika Busha, ali da je i to bolje nego da je izbjegavao ili uljepšavao istinu.

U svojim kolumnama vrlo često kritizira politiku J. Busha Jr. pa ga nazivaju i najjačim Bushovim kritičarem. Otvoreno je kritizirao Busheve neistine o poreznim zakonima, socijalnoj sigurnosti i korporativnoj reformi. Jedan je od rijetkih koji dobro razumiju financije i tržište pa to uvijek radi argumentirano, ali takav način izražavanja ipak ga je često izlagao napadima desnice. Kaže da dobiva dosta pisama čitatelja, kako pozitivnih, tako i onih negativnih. Među poštom tvrdi da ima i pravih ‘pisama mržnje’, što se nikada ne bi očekivalo za jednog profesora ekonomije.

Iako njegove kolumne najvjerojatnije nisu imale utjecaja na Bushevu politiku i u njoj nisu mogle ništa promijeniti, ipak su uvelike pomogle opoziciji i javnosti – podučavajući ih onome što su trebali znati.

Da u Bijeloj kući nije baš omiljen govoriti upit glasnogovorniku Bijele kuće u povodu dobivanja nagrade. On je rekao da uopće ne želi komentirati Krugmana te poželio novinaru ‘mnogo sreće s izradom profila i članaka’. Često ga nazivaju najutjecajnijim političkim kolumnistom u Americi, a njegov utjecaj širi se i na druge kontinente. Nedavno ga je The Asia Times proglasio Mickom Jaggerom političke i ekonomske analize, a nedavno je dobio i nagradu koju nazivaju europskom Pulitzerovom nagradom – The Prince of Asturias Award, koju dodjeljuje španjolski kralj. Za svoj rad u tisku Krugman je 2002. godine dobio i nagradu Kolumnist godine.

Posljednjih 20 godina jako je mnogo pisao za širu publiku, neekonomiste, uključujući i online magazin Slate. Bio je i kolumnist Fortunea, objavljivao u časopisima The New Republic, Foreign Policy, Newsweek i drugima. Brojne internetske stranice spominju Krugmana – od njegovih originalnih kolumni do prenesenih citata, ali i njegovih osobnih web stranica, s prenošenjem njegovih radova i popisom knjiga, i to ne samo službenih već i neslužbenih stranica. Zanimljivo je i da on sam na adresi www.krugmanonline.com nudi popis linkova i blogova koje rado čita.

Nakon što je sedam godina objavljivao svoju kolumnu u The New York Timesu, u zadnje vrijeme, točnije od 2007. godine počeo je pisati i svoj osobni blog kojim dodatno podupire i promovira svoje stavove. To je i bila početna ideja bloga – prezentirati dodatke uz kolumnu, odnosno grafike i tabele koji u tiskano izdanje novina jednostavno nisu bile. The New York Times najbolja su svjetska novina, ali je činjenica da tiskano izdanje čita manje od jedan posto američke populacije. Usprkos tomu, smatraju se utjecajnijima od nekih TV emisija koje brojčano imaju veću gledanost. Osim toga, utjecaju tih novina, a time i Krugmanove kolumne, treba dodati i to što novine dobiva više od 650 drugih tiskovina koje često prenose njegove navode i zaključke te multipliciraju njegov utjecaj.

Kao i većina kolumnista, ukoričio je kolekciju svojih višegodišnjih kolumni i to 2003. godine pod naslovom The Great Unraveling. Izborom kolumni knjiga se još jednom pretvorila u napad na Bushevu administraciju, trgovinsku i ekonomsku politiku. Glavna poruka i argument knjige bila je da veliki deficit koji je generirala ta administracija smanjio poreza i povećanjem javnog trošenja te ratom u Iraku u dugom roku nisu održivi te će u konačnici dovesti do velike gospodarske krize. Knjiga je bila jedna od najbolje prodavanih u Americi.

Četiri godine kasnije Krugman je objavio i knjigu The Conscience of a Liberal – Savjest libera, naziv pod kojim objavljuje i kolumnu. U njoj je dao pregled povijesti bogatstva u Americi tijekom 20. stoljeća. Knjiga dokumentira jaz između bogatih i siromašnih koji se sredinom tog stoljeća smanjio, da bi se u posljednja dva desetljeća znatno uvećao. Mnogi ekonomisti, uključujući Krugmana, smatraju da je to posljedica velikih promjena u tehnologiji i trgovini, ali i poteka Vlade. Zbog širenja nesrazmjera između bogatih i siromašnih Krugman je predložio i svojevrsni New Deal koji naglasak stavlja na socijalne i medicinske programe, a manje na troškove obrane i vojske.