ANKETA

U srodnim ili potpuno odvojenim strukama etiku ne određuje profesija, već pojedinci koji je čine.

Ako je svrha ove ankete bila produbiti razumijevanje etike u kontekstu te dvije profesije, krenuvši od pitanja je li riječ o dvije profesije, a ne o dvije etike, nećemo doći ni do kakvog zaključka koji bi se ticao etike. Naime, neupitno je riječ o dvije potpuno različite profesije i nitko tko i jednu od njih imalo razumije, a pogotovu praktičari koji u njima rade, ne može imati problema s njihovim razlučivanjem.

To je kao da na temu etičnosti u sportu postavimo pitanje kako u praksi razlučiti suca na nogometnom terenu od nogometaša ili kao da na temu etičnosti u medijima postavimo pitanje kako u praksi razlučiti novinara od komercijalista u marketingu? Kad ih ne bismo mogli razlučiti, imali bismo problema ne samo s etikom nego i ozbiljnih problema s raznim zakonima.

No, ne mogu reći da u potpunosti ne razumijem odakle bi eventualna zabuna i ovakvo pitanje moglo doći. Na početku razvoja odnosa s javnošću u Hrvatskoj PR-ovci su mahom bili rekrutirani među novinarima. Zadnjih godina to se bitno promijenilo i novinarstvo je odavno prestalo biti prvo mjesto gdje čovjek pogleda kad mu zatreba PR-ovac. Osim toga, danas oni koji razumiju PR ispravno o odnosima s medijima razmišljaju kao o samo jednom aspektu onoga čime se PR bavi. Tako da bih ovaj prostor posvećen važnoj temi etike u novinarstvu i PR-u ipak posvetila pitanju – postoje li možda dvije etike u te dvije profesije? Tim se pitanjem naime bavio i okrugli stol istog naziva održan početkom listopada u Opatiji u sklopu godišnje konferencije HUOJ-a. Sudionici okruglog stola – praktičari iz PR-a i medija – nisu se uspjeli složiti u vezi s tim koja je profesija manje etična i profesionalna u obavljanju svoga posla. Ali zato nitko nije dvojio u vezi s tim da bazično etičan čovjek, koji se trudi u skladu s najvišim standardima svoje struke raditi svoj posao, to radi upravo tako bez obzira kojim se poslom bavio. Bio on PR-ovac ili novinar, frizerka ili kozmetičarka, autoelektričar ili autolakirer. U srodnim ili potpuno odvojenim strukama, etiku pojednostavljenje rečeno ne određuje profesija već pojedinci koji je čine.

Kompanijski PR stručnjak fokusiran je na proaktivnu suradnju s novinarima i urednicima koji prate gospodarstvo, financije, zdravstvo, energetiku i različite industrijske teme.

Kad vodite odnose s javnošću u jednoj B2B kompaniji koja je ujedno dio multinacionalnoga svjetskoga koncerna koji posluje u 190 zemalja svijeta i ima povijest dulju od 160 godina, u kompaniji koja je među najnovativnijima na svijetu, a portfelj njenih proizvoda i rješenja se opisuje frazom ‘igla – lokomotiva’, onda su i teme kojima se svakodnevno bavite zapravo vrlo kompleksne i raznolike.

Takav kompanijski PR stručnjak fokusiran je na proaktivnu suradnju s brojnim medijima tj. novinarima i urednicima koji prate gospodarstvo, financije, zdravstvo, energetiku, različite industrijske teme, IT, inovacije i znanost, a jednako tako i teme od općeg interesa poput društveno odgovornog ponašanja i dr. U takvom poslovnom okruženju glavna je zadaća kompanijskog PR-a da komunikacijska strategija, njene metode, ciljevi i alati prate poslovnu strategiju kompanije i temelje se na njenoj viziji i vrijednostima.

Preduvjet da skrene pažnju novinara na poruke i informacije koje kompanija želi komunicirati ciljanoj javnosti putem medija, osim kredibiliteta i dobrih odnosa koje ste stekli godinama surađujući s novinarima, jest relevantnost, kvaliteta, zanimljivost, aktualnost i objektivnosti informacije. To je točka u kojoj se, na obostranu dobrobit, dodiruju PR i novinarstvo tj. relevantna i istinita informacija o tvrtki i objektivni novinarski komentar.

Ipak često se događa da novinar zatraži od kompanije da iznese predviđanja koja se tiču interne organizacije posla i ljudi ili preliminarnih financijskih rezultata za upravo završenu poslovnu godinu. Naravno da za PR stručnjaka naprosto ne može biti prihvatljiv redoslijed da se o važnim temama prvo upozna eksterna javnost, a onda djelatnike unutar organizacije, koji su najveća vrijednost kompanije.

S obzirom na to da na godinu distribuiram 45-60 priopćenja za medije, ponekad mi se čini da je postavljanje granica između PR i novinarstva ‘teže’ objasniti interno unutar kompanije. Naime, netko od kolegica i kolega još uvijek me zna priupitati: ‘A u kojim će novinama biti objavljeno to novo priopćenje?’

PR-ovci ponekad imaju marketinški pristup prezentaciji sadržaja, a novinari zaista u prvi plan stavljuju senzaciju.

Tako postavljena pitanja impliciraju da je PR nešto ‘loše’, a novinarstvo ‘dobra’, jer ako nije tomu tako zašto bi se te dvije stvari trebale razlikovati?

PR stručnjak komunicira novosti vezane uz tvrtku, udrugu ili organizaciju koju predstavlja prema javnosti. Kolege novinari vrlo su važan dio te komunikacije prema javnosti jer oni prvi odluče ima li poruka informacijsku vrijednost i, ako je ima, prenose poruku do čitatelja. Hoće li novinari u PR priopćenju prepoznati kvalitetnu informaciju vrijednu objave i hoće li je u tom slučaju u potpunosti preuzeti u formi kakva im bude prezentirana od PR stručnjaka ili će uložiti dodatan istraživački napor, ostaje na njihovoj procjeni. Ako je PR profesionalac dobro ‘odradio svoj dio priče’, zašto novinari ne bi u potpunosti preuzeli sadržaj PR vijesti? S druge strane, ako je PR tekst loš, novinari će to prepoznati.

Međutim, meni je uopće zanimljiva forma upita ‘kako razlučiti novinarstvo od PR-a’.

Danas se u svakodnevnom razgovoru pod PR-om podrazumijeva nešto sasvim drugo nego što PR jest. Nažalost, PR je postao sinonimom za prikriveno oglašavanje i promotivne tekstove. Dakako da toga ima, ali to nije PR. Odgovornost za kritički odnos građana prema informacijama koje se prezentiraju nije (samo) na medijima.

Kako je potrebno biti stručan PR-ovac i stručan novinar, tako je danas neophodno biti i ‘stručan čitatelj, gledatelj i slušatelj’ i ni jednu informaciju ne prihvatiti bez kritičkog promišljanja.

Novinarstvo i PR su dvije vrlo bliske struke koje imaju isti cilj – iskomplicirati poruku prema ciljnoj javnosti. Teškoće nastaju kad se u pri plan stavi ‘poruka’, jer tada novinari PR poruke uglavnom doživljavaju kao ‘kompanijske informacije promotivnoga karaktera’, dok mi PR-ovci poruke koje mediji odašilju javnosti ponekad prozi vamo ‘senzacionalističkima’. Istina je kao i uvijek negdje u sredini. PR-ovci doista ponekad imaju marketinški pristup prezentaciji sadržaja. S druge strane, novinari ponekad u prvi plan stavljuju senzaciju.

Osim osobne odgovornosti koju svaki stručnjak ima prema struci koju predstavlja, potrebno je uložiti i dodatni napor i pravila svoje struke braniti i u svom poslovnom okruženju, odnosno pred menadžmentom kojem novinari i PR-ovci odgovaraju. To je ponekad dodatni izazov, od kojeg stručnjak kojom se god profesijom bavi ne bi smio odstupiti. Sve rečeno dovodi me do zaključka da PR-ovci i novinari imaju više sličnosti koje nas povezuju nego razlika koje nas razdvajaju.