Ne očekujem od fondova da dižu Crobex umjesto mene…

Prije nego što sam uskočio u cipele fond menadžera, morao sam se raspitati koji ‘broj’ nose. Nekolicini fond menadžera (i analitičara, brokera, tehničara) rekao sam da me je Ferengi naučio kako se burza nakon što je Fed rezao kamatnu stopu rušila u trinaest od četrnaest slučajeva, i gledali su me kao tele u šarena vrata. Pitao sam ih o japanskoj krizi, isto, tele, šarena vrata. Onda sam pokušao s korelacijom LIBOR-a i indeksa. Je, dosadan sam, tele, šarena vrata.

‘Broj’ njihovih cipela je da je mene aktualna kriza motivirala ili, ako hoćete, prisilila da ponešto naučim, a oni i dalje mogu zadržavati svoja radna mjesta gledajući u apsolutnog početnika koji zna dva, tri trika kao tele u šarena vrata. I dalje mogu klijentima koji se, za neke buduće američke krize uplaše i požele prodati udjel u fondu, govoriti da Zagrebačka burza nema nikakve veze s Amerikom, a potom gledajući u zbijanje kao tele u šarena vrata mogu verglati mantru da je, eto, u Hrvatskoj sve popadalo jer se kriza prelila iz Amerike. Kako god okrenemo, bit će super ako pet posto fondova, na rok od godine dana, napravi jedan posto bolji rezultat od indeksa, i ako jedan posto tih velemovna na rok od pet godina indeks pobijedi za jedan posto…

Razmišljajući što bih radio da sam na njihovom mjestu, osim što bih nastojao saznati koji je direktor u kojoj banci tražio kredit jer kupuje neku firmu, pokušavao sam se vratiti u doba nastanka day tradera. U doba ustajanja u zoru, vođenja stoke na sajam da bi je se tamo mijenjalo za drva ili brašno. Trgovina intraday, unutar dana. Nadeš li bedaka, možeš nakon prodaje vola za drva ta ista drva prodati za dva vola, pa kupiti duplo drva. Ili brašna. Jedino, u doba razmjene rada za rad, pa i nakon što se rad mjerio novcem, teško je bilo ikoga prevariti. Ili, da riječ ne bude tako gruba, nadigrati. Za to nam je trebala burza.

Hodam ulicom i razmišljam o burzi, trgovini udjelima u kompanijama. U matematičkom modelu fond menadžer, ili više njih, tržišnu kapitalizaciju kompanija listanih na nekoj burzi mogu učiniti i dvadeset puta većom od svih vrijednosti koje u toj zemlji postoje. Uza sve što država ima, s prihodima i dobitima u koje je uračunato pokoravanje cijele kugle zemaljske, fair tržišna kapitalizacija može biti deset puta manja od trenutačnih cijena dionica. Uspije li fond menadžer dionice prodati po toj cijeni, napravo je sjajan posao. Zato se ne slažem s često izgovorenom i napisanom rečenicom da je ‘isparilo’ toliko i toliko novca. Nije novac ispario, samo je promijenio vlasnika. Novac postoji kao gotovina na povijesnom maksimumu izvučena prije pritiskanja okidača kreditne krize, a postoji i kao smanjena vrijednost free floata koji čeka LIBOR na povijesnom minimumu, ili bar minimumu nove partije, koja još nije ni počela.

Izgleda da u retrovizoru vidimo baš to. Ne pretjerano izmišljena zemlja Monetarija, mislim da joj je sjedište u Sjedinjenim Državama, jača je i od države u kojoj je registrirana. Jaka toliko da Europska unija može reći da je svjesna svih svojih postupaka, a opet odbija preuzeti patnju proporcionalnu nedjelu. I što mi mali dioničari sad radimo? Zapravo čekamo da se novac ponovno pokrene iz srca i srdača moći prema svim periferijama. I keš prikupljen prodajom dionica u provincijama i kreditna lova koja se treba ploditi i množiti.

Da sam fond menadžer hrvatske velike četvorke, bojao bih se 2009. godine kao crnog vraga. Bojao bih se nelikvidnosti vidljive u počeku malih kompanija na povrat poreza, strahovao bih od skupoće kredita, a iznad svega bih se bojao da sam nepovratno izgubio povjerenje. Svjestan da se s 12 milijardi kuna s indeksom mogu napraviti čuda, razmišljao bih kako da sve te nesretnje ljude namamim da s depozita na burzu upumpaju bar 30 milijardi. Neki maštaju o Crobexu na 5.000 bodova, neki na 4.000 do 4.200, neki bi bili sretni s povratkom na 3.600 bodova. Bilo kako bilo, da sam fond menadžer hrvatskih mirovinaca i otvorenih, imajući dobar pregled igrališta, lovu od Ine koristio bih isključivo za iniciranje niza malih eksplozija povjerenja. Ja malo kupim, raja navali. Čim raja po-sustane, ja opet kupim malo povjerenja. I tako sve dok rajnih 30 milijardi kuna iz depozita, čarapa i deviznih doznaka gastarbajtima ne promijeni vlasnika. Pazio bih samo na to da pobjednici na toj lutriji nemaju više kuna nego što ih je u bankama i da pobjednika ne bude previše.