Nicholas Bate

U SWOT analizi malih agencija upravo je nemogućnost rada na više istovremenih projekata jedna od najvećih opasnosti jer su angažmani u uslužnoj grani poput agencijskoga PR-a nestalni i često se može dogoditi da klijent kojem jednom niste mogli pomoći idući put uopće ne zatraži vaše usluge. S druge strane planiranjem moguće izbjeći negativni trend protoka novca (cash flowa) jer male agencije imaju iznimno niske troškove tzv. hladnog pogona. Stoga svaki PR-ovac koji se želi otisnuti u vode poduzetničkog PR-a treba znati odgovoriti: želi li napustiti uhodani sustav sa sigurnim primanjima i potporom tima te pokrenuti vlastitu operaciju u kojoj se s bitno većim financijskim rizikom mogu planirati vrijeme i količina posla.

Drugi najveći konceptualni, ali i financijski izazov jest što učiniti u situaciji kada mala agencija prerađe početna očekivanja. Te, naizgled ‘slatke brige’, mogu biti ozbiljna prijetnja poslovanju jer jedan ili dva veća projekta koji podrazumijevaju povećanje broja zaposlenih, ureda te rast svih drugih troškova ne moraju nužno pratiti rast na prihodnoj strani nakon što projekti završe ili klijent prijevremeno prekine suradnju. Na posljeku, premda je domaća PR tržište rada veoma propulzivno, često ne možete ‘preko noći’ pronaći adekvatnoga PR stručnjaka. Nadalje, već ‘izgrađeni’ PR stručnjaci koji se ne nalaze u konceptu poduzetničkoga agencijskog PR-a, radije će odbaciti poziciju u već uhodanom i sigurnom korporativnom ili agencijskom okruženju.

Male agencije u pravilu vode stručnjaci s višegodišnjim iskustvom i brojnim kontaktima. Konkurentne cijene usluga ne smiju značiti pristrano rušenje cijena (damping) ili nelojalnu konkurenciju većim agencijama, što neki klijenti često očekuju od malih agencija. Potrebno se pridržavati minimalnoga preporučenog cjenika sekcija agencija HUOJ-a, a dodana vrijednost za klijenta treba se nalaziti upravo u količini vremena i posvećenosti njegovim potrebama.

Pritom je jedan od važnijih zadataka stručnjaka u malim agencijama upravljanje i usmjeravanje očekivanja klijenata. Male agencije često će angažirati tvrtke koje se prvi put koriste uslugama vanjske agencije pa su očekivanja često nerealna. S druge strane manje agencije naviknute raditi na projektima s malim proračunima pa će lakše procijeniti vrste komunikacijskih alata i aktivnosti čak i u situacijama kada klijent izbjegava definirati proračun. Manje agencije također mogu provoditi tzv. projekte s cjelovitim uslugom (full service) koji uključuju oglasnu i kreativnu komponentu.

Posebice tada, neopterećeni vezanošću uz kakvu grupaciju, stručnjaci iz malih agencija klijentu mogu predložiti optimalan izbor tvrtke za zakup medija, dizajna ili npr. medijskih izvadaka (press clippinga), često i bez naplate tzv. agencijeske provizije, ako se klijent odluči za trajniju ugovornu suradnju.

Na posljeku, razumijevanjem potreba klijenta i mogućnostima agencije, male će agencije nekim klijentima često pružiti više nego što mogu dobiti od velikih agencija i medijskih grupacija. U tome je procesu važno da klijent, ali i agencije, shvate da ponekad ‘malo ne treba biti veliko’.

Na suprotnim se stranama te ljestvično npr. nalaze Premisa, koja je s 20 zaposlenih i 18 milijuna kuna prometa najveća domaća PR agencija, i Teneo, koji s dva stalna zaposlenika ostvaruje godišnji prihod od PR-a manji od milijun kuna.