Nicholas Bate

dok nakon dvije godine kafić nije doživio svoju poslovnu ekspanziju. Prvi gosti, studenti Likovne akademije i Arhitektonskog fakulteta, i nakon deset godina imaju status stalnih gostiju i privukli su sličan intelektualni profil.

• U Sedmici je možda najvažnija stvar glazba i profesionalno ozvučenje, koje možda nitko u svijetu ne stavlja u kafiće. Nikad nismo puštali hitove ili išli ispod određenih glazbenih kriterija. Bilo nam je važno stvoriti atmosferu u kojoj i žene mogu same doći na piće, a da ih nitko ne maltretira sa strane – objašnjava Josip.

U Sedmici se preko dana i navečer mogu susresti pojedinci koji sami uživaju u piću bez znatiželjnih i osuđujućih pogleda. Konobari imaju vrlo pristojne uvjete rada, dobru plaću, dva slobodna dana u tjednu, plaćen godišnji odmor i 80 posto pokrivenog bolovanja, što je vrlo rijetko u toj profesiji. Kafićem se navečer ori žamor gostiju i pomno birana glazba koja ih nadglasa.

• Žamor i glasnija glazba često stvaraju u ljudima poseban osjećaj socijalizacije. Pa i osobno nekad sa suprugom mogu povesti mnogo dulji i kvalitetniji razgovor u Sedmici nego kod kuće. Borio sam se da Sedmica ne postane kvartovski kafić i nikome ne dopuštamo da privilegira prostor. Već 10 godina dolaze nam isti ljudi koji se pridržavaju standarda kafića, zna se desiti da se i oni i njihova djeca nađu na istom prostoru. Mislim da kod gosta najviše prolazi iskrenost. Stvorio sam kafić u kojih bih ja volio otići i pizzeriju u kojoj bih volio da moje dijete jede. Ugostiteljstvo je u Hrvatskoj na dosta visokoj razini kad se individualizira. Kafić je autentični hrvatski proizvod koji objedinjuje talijanske kafiće i bečke kavane – nastavlja Josip, koji je posao sa svušnikom Milanom Vojvodićem proširio posao i otvorio već poznate pizzerije Kariola na Visu i u Zagrebu i trenutačno radi na otvaranju pizzerije u Slavonskom Brodu. U Sedmici ne osjeća posljedice gospodarske krize, nedavno je povećao cijene u kafiću pet posto i ne bilježi pad prometa.

Glas o nedavno otvorenom kafiću Retro, na uglu Savske ulice i skretanja za Jadranški most, vrlo se brzo proširio među zagrebačkom publikom. Prijatelji iz djetinjstva Rene Gjurašin i Saša Veletanlić upustili su se u ugostiteljske vode da bi u biti sami sebi stvorili drugi dom. Rene je po struci arhitekt i zaslužan je za specifičan izgled kafića koji paralelno ima zimski vrt u kojem se ispija kava, odjel sa šankom i visokim stolovima gdje se okupljaju gosti skloniji ‘oštrijem’ piću i podrumski dio u kojem se održavaju različite svirke i privatne zabave. Rene, kako kaže, birtiju nosi u duši, mladost je proveo u Zvečki, Kavezu, Blatu i Staroj Vuri i sve što mu je tamo pasalo prenio je u Retro. No, ono što Retro razlikuje od drugih mjesta jesu detalji i predmeti koje su vlasnici skupljali odakle su mogli pa tako ispijajući piće čovjek ima vrlo dobru vizualnu zanimljivost. Od starih fotoaparata, televizora i radija, do retro ambalaža nekadašnjih bombona, šibica, starih časopisa poput Žena u borbi, ploča i slično.

• Retro smo gradili u skladu s mogućnostima. Glavna poenta je bila