Sve ukazuje da će rast BDP-a usporiti, ako ga uopće bude. Krivi, a za uspjeh zaslužan može biti i netko drugi. Švicarska bi bila primljena preko noći u EU zato jer je Švicarska uređena zemlja, a nama netko mora govoriti što da sredimo. To je tragično. Jedan od elemenata strategije je trebao biti konvergencija prema članstvu u EU, ali ne preko noći kako se sada planira riješiti brodogradnja. Ono što je bila konstanta u ovih 15 godina u Hrvatskoj je da imamo istu ekonomsku politiku. Bili smo toliko odani neoliberalističkoj koncepciji da smo jednostavno svako drugo mišljenje ignorirali. To je bila tragična pogreška.
Ta vjera u laissez-faire iscrpila je resurse i potencijale ove zemlje. Sada se više ne možemo zadužiti 20 milijardi eura i odlučivati u što ćemo ih ulagati. Mislim da u Hrvatskoj nedostaje jedinstva i konsenzusa za definiranje bolje budućnosti našoj djeci. Sada međugeneracijsku raspodjelu radimo u korist današnjih generacija, a na štetu budućih generacija. To radimo prodajom obiteljskog srebra i zaduživanjem.
-
Koliko je pogrešna ekonomska politika odigrala ulogu u ovoj najnovijoj financijskoj i ekonomskoj krizi?
-
Hrvatska je danas zadužena i to joj stvara ograničenja u provođenju ekonomske politike. Činjenica da nismo imali razvijenu industriju rezultirat će relativno manjim udarom globalne krize na hrvatsko realno gospodarstvo. Nemamo veliki izvoz pa smo manje ugroženi svjetskom krizom. Osim toga, kriza će pojeftiniti uvoz pa ćemo ako uspijemo održati ovaj tečaj moći i dalje zadržati razinu uvoza. U ovoj godini imati ćemo 11 posto deficit platne bilance, a i trgovački deficit će biti veći. To se može nastaviti neko vrijeme, ali ne zauvijek, što znači dok vjerojatno budu podržavali tu i takvu politiku. Za sljedeću godinu predvidam stopu rasta BDP-a od 2,5 posto, a možda i manje. Došli smo u situaciju da ne možemo adekvatno odgovoriti na izazove kao što je najnovija kriza.
-
Na skupu u povodu 15. godišnjice izlaza vašeg časopisa glavna je tema bila inflacija, ali neki su sudionici na raspravi kao veću opasnost izdvojili deflacija.
-
Gotovo trideset godina se pumpa financijski balon koji je nastao kao divergencija realne i financijske ekonomije. Sve je počelo još 1970-ih, u doba naftne krize i velikih rezervi petrodolara koje su izvoznici naftne morali negdje ulagati. Svi su napuštali realnu i preselili se u financijsku ekonomiju. Zato u realnoj ekonomiji i nije moglo biti inflacije jer se sav višak kapitala slijevo u financijski sektor, gdje su prinosi bili visoki. Zbog toga je financijski sektor naglo rastao i bio je čak tri puta veći od realnog sektora, što je bilo neodrživo. Bila je to fatamorgana, i ne samo slikovito.
-
Je li zaista moguć tako nagli preokret iz visoke inflacije u deflaciju?
-
Kad financijska tržišta više nisu mogla rasti, prešlo se na robna tržišta. Počeli su se kupovati terminski ugovori za naftu, kukuruz, sirovine i to u trenutku kad se kao sve veći potrošač sirovina pojavila Kina i ostale velike zemlje u razvoju. Zbog toga je došlo do rasta cijena sirovina koje su input proizvodnji i to je pokrenulo inflacijsku spiralu. Kako se pokrenula inflacijska spiralna, očekivanja realne ekonomije počela su se smanjivati, što se odrazilo i na financijska tržišta, koja su počela padati. To je, pak, uzrokovalo daljnji pad optimizma u realnoj ekonomiji i tako je kriza iz psihološke došla u realnu zonu. Danas su procjene da će trebati 10.000 milijardi dolara za sanaciju, a mislim da će i to biti premalo. Sada kad je pala proizvodnja, zalihe su počele probijati cijene na dolje i odjednom se dogodio pad cijena, a to vam je deflacija. Početkom ove godine procijenio sam da će inflacija do kraja godine biti veća od 10 posto. U kolovozu je inflacija bila 8,4 posto i da nije bilo loma na relaciji financijska-realna tržišta, mi bismo sigurno došli do inflacije veće od 12 posto.
