Štednja

Uskoro ću doći u Nacional i tražiti ono što mi pripada, kuću na Ribnjaku i novac na računima dobiven od prodaje u travnju. No pitanje Pukanićeva udjela u Ekranu, vlasniku preostalih 25 posto NCL-ovih dionica, drugi je par rukava. Ako Pukanić nije napisao oporuku, suprugi pripada polovica njegova udjela. Ako je pak iz oporuke izbačena, dobiva nužni dio, koji iznosi polovicu od toga, tj. 25 posto.

Ono što gđa Pukanić ipak ne sagledava realno, odnosi se na to da je u bilo kojoj opciji njezin udio premalen za bilo kakve zahvate u NCL-u. Vlasnik je te tvrtke i prije Pukanićeva ubojstva bio VCP, pa je stoga stvarni šef u Vlaškoj 40 sada zapravo jedino Gabriel Dielacher. On pak naglašava da je 75 posto vlasništva VCP-u sasvim dovoljno i da tvrtka ne namjerava otkupljivati ostatak ili nečije nasljeđstvo.

  • VCP u ovom trenutku nema potrebu razmišljati o tome. Mi smatramo dobrim da vođeći ljudi tvrtke u njoj imaju udjele jer u tom slučaju imaju i veću motivaciju za uspjeh. Kad je riječ mogućnosti otkupa udjela od osoba koje će naslijediti Pukanića, za to trenutačno nismo zainteresirani. To nam, jednostavno, nije potrebno – objasnio je.

Dielacher je naglasio i da se svi NCL-ovi projekti nastavljaju i da neće biti nikakvih radijalnih rezova u kompaniji.

  • Ovaj tragični događaj nije promijenio naše planove. Učinit ću sve da ovo tranzicijsko razdoblje bez Pukanića prođe što lakše. Istri tim ide dalje. Dapače, nakon prodaje Blica u Srbiji i ja sada imam više vremena pozabaviti se NCL-om. Uskoro ćemo svi sjetiti za stol i osmišliti planove za još bolje poslovanje nego do sada. Nastavit ćemo razvijati novi internetski portal, a imenovat ćemo i neke nove ljude. Osim iz Nacionala možda dovedemo i pojačanja izvana. Mi smo zdrava tvrtka koja je znala odgovorno i uspješno poslovati i s malo ljudi. Otkaza stoga neće biti jer smo i ovako ‘na knap’ – najavljuje i vjerojatno tim riječima izmamljuje osmijeh na lice mnogih koji u Nacionalu trenutačno očekuju rasplet situacije.

Jedan urednik Nacionala, koji nas je zamolio za anonimnost, ogorčeno je prokomentirao podatak da se u medijima krugovima već danima priča o valu otkaza i nekakvim NCL-ovim dugovima. U situaciji nikada ranije doživljene recesije u kojoj su se našli novinski izdavači, prema njegovim riječima, panika bi mogla biti pogubna.

  • Možda se upravo zato i stvara jer je netko bacio oko na nas. Ako uspješno stvore klimu nesigurnosti, jeftino će dobiti kvalitetne ljude, a u konačnici možda i same novine. Apeliram na kolege da se smire i pričekaju jer će tako i NCL-u, ali i sebi, napraviti najveću uslugu. Naravno da nam je teško zbog Pukija, ali biznis ne može očajavati, nego mora ići dalje. Posebno novinski, kao što znate, jer kod nas je rok svetinja – ispričao je i dodao da od VCP-a što hitnije očekuje sastanak ‘otrežnjenja’ za sve kolege koji trenutačno osjećaju nesigurnost.

Iako sâm Dielacher situaciju ne doživljava toliko kriznom, svoje planove uspio je potpuno objasniti tek u trenutku kad je iz njega progovorila strast koju osjeća prema NCL-u.

  • Pa mi smo 2007. imali najbolji poslovni rezultat u povijesti. Kad smo došli u kompaniju prije sedam godina, ona je zbog Republike bila u vrlo lošoj situaciji. Od tada smo prihod uspjeli povećati pet puta i pritom još otplatiti sve dugove. Vjerojatno smo trenutačno jedini hrvatski izdavač koji nije nikomu dužan. Tu smo napravili čudo i jasno da od njega nećemo odustat – bio je odlučan.

A upravo ta odlučnost Nacionalu i ostalim izdanjima Pukanićeva holdinga u ovom trenutku itekako treba. Svjetska financijska kriza, dakako, nije zaobišla ni tu djelatnost, a ni tvrtku o kojoj pišemo. Vrijeme promjena, restrukturiranja i ‘zatezanja remena’ ne samo da kuca na vrata nego je tu već neko vrijeme. Hoće li je Nacional, i zapravo cijeli NCL, ovako napravno obezglavljen, uspjeli preživjeti, vjerojatno će otkriti već sljedeći mjeseci. Ubojstvo njihova osnivača, ali i rat za njegovu ostavštinu, novinarskog li apsurdna, taj problem bar je za kratko gurnuo pod tepih. Kako? Ni Nacional, a ni Extru, ovih se dana na kioscima nije moglo naći – razgrabljeni su. Kroza suze, ali i smijeh, jedan dugogodišnji Pukanićev bliski suradnik komentirao je taj podatak.

  • Eto, vidite da je Puki i dalje s nama. Čak i kad ga nema. I tko onda kaže da Nacional nije Puki ili da Puki nije Nacional? – gorko je zaključio.