Kad je o američkoj politici prema ovim prostorima riječ, čini mi se dobrom viješću što je novi američki potpredsjednik Joe Biden kao dio Clintonove administracije sudjelovao u stvaranju mirovnog rješenja za BiH koje se oslanjalo na hrvatsko savezništvo i Hrvatsku kao prvu točku regionalne stabilnosti. Odluči li se SAD ponovo više posvetiti Balkanu, a mogao bi i zbog veće ruske prisutnosti i zbog ojačanoga islamskog radikalizma i zbog potrebe za jednim vanjskopolitičkim uspjehom – za Hrvatsku se tu otvara prilika jačanja savezništva i boljeg pozicioniranja.
Ljudi su glasovali jer su vjerovali da će ovaj put biti drukčije, rekao je Obama nakon izborne pobjede. Ta velika potpora birača i vjera u drukčije koju je uspio pobuditi ostaviti će mu barem godinu dana kredita – da pokuša uskladiti obećano s mogućim.
Stabilnija, bogatija i pravednija Amerika, kakvu je obećao biračima, više nije dostižna klasičnim metodama poput drukčijeg sustava oporezivanja ili drukčije preraspodele proračunskih sredstava. Jer nije riječ o sporadičnoj neuravnoteženosti, već o krizi jednoga razvojnog koncepta – liberalnog kapitalizma – koji se velikim dijelom zasniva na financijskom inženjeringu. Upravo je taj model bio simbol američke moći na unutarnjem i premoći na vanjskom planu. Da bi ostvarila obećano, Obamina bi administracija trebala osmislit drukčiji razvojni koncept, a ne samo drukčiji porez.
Na vanjskopolitičkom se planu kandidat Obama zalagao za manje rata, više diplomacije i izlaznu strategiju iz Iraka. I na tome je dobio naklonost iračkim ratom premorene i zasićene Amerike. Ali hoće li iste stavove zadržati u Ovalnom uredu? Osobito budu li Pakistan i Afganistan i dalje tonuli u radikalizam, bude li Ahmadinedžad koristio Obaminu sklonost diplomatskom rješenju za daljnje jačanje vojnoga nuklearnog arsenala, izvijeste li ga njegove službe da se povećavaju terorističke prijetnje SAD-u.
