Nova predstava autora i izvođača eksperimentalnoga kazališnog usmjerenja Damira Bartola Indoša, izborom manifestacijskog okrila prizvedbe promijenila je shvaćanja ne samo izvedbenih i estetskih kodova već i produkcijskog okvira u kojem se kazalište obično (ili, točnije, ‘treba’) dogadati. Odrednicom na vrstu djela, obilježenom definicijom ‘ekstremni muzički performans’, djelo se, naime, pionirski smjestilo u program devetog po redu glazbenog festivala N.O. JAZZ. Tako Teretni čovjek, realiziran u koprodukciji Teatra &TD, N.O. JAZZ festivala i Kuće ekstremnog muzičkog kazališta, predstavlja sasvim drugačiji pristup kazališnoj predstavi, što ponavljani performans svakako jest.
Zanimljivost predstave je i promjenjivo trajanje, ovisno o glazbenoj sekciji, koja nije samo podloga već je dramaturški ravnopravna kazališnom, izvođačkom materijalu. Tako se okvirnih 40-ak minuta trajanja može katkad i produljiti, ako se glazbenici povedu za slobodnom improvizacijom, u čemu će ih onda izvođači slijediti ili pak skratiti zadobije li izvedba frenetični tempo u kojem će slučajno gledatelj izazivati iz predstave bombardiran dojmovima, dokraja shvativši što je značilo ono ‘ekstremni muzički performans’ iz najave.
Možda je stoga ponajveća vrijednost ove Indosjeve produkcije vidljivost i osjetnost krhke, ‘žive’ prirode kazališnog djela koju predstava ne nastoji nadići (što prevladava u gotovo s svim produkcijama, neovisno o tome pripadaju institucionalnom ili izvaninstitucionalnom kazalištu), već upravo poštovati specifičnost medija. Mislići iz medija, razumijevati medij, proizvoditi stalno iznova medij ne bi li se uvjerio u načine i razine njegove prijemljivosti i osobitnosti.
