Sve dok je Hrvatska egzistencijalno ovisna o kreditima izvana, samo naivci mogu vjerovati da mi uopće imamo vladu. Bit će kako kapital kaže.
Globalno tržište derivata naraslo je od trilijun dolara na 272 trilijuna. Oko trećina tih pustih trilijuna u rukama je triju američkih banaka. Kakva moć! Možeš cijele države, i to bilo koje, nego prave, ozbiljne države držati u šahu. Oružjem rješavaš samo pitanje naftne i možda pokojeg drugog resursa, sve ostale bitke odrađuju ‘vojske’ besprijekornih manira.
Opcije… Imaš li dovoljno novca, dovoljno dionica, jedino trebaš čekati da se nakupi dovoljno igrača koji se – usudjuju. Mali čak nešto i zna, natuca o fundamentalnoj analizi, osnovano se kladi na rast ili pad, ali ti imaš dovoljno novca i dionica da određuješ cijenu po svome. Osobito u krizi. Jer, iznad svega, upravljaju likvidnošću.
Stvarno je šteta da sam ovako dobar pogled na igralište ulovio prilično dekintiran. I što kakvo-takvo poznawanje povijesti tržišta kapitala samo po sebi neće biti dovoljno za preživljavanje u budućnosti. Nekoć si darmar izazivao povlačeći fizički novac, sada svijet kontrolira derivatima… Dakle, mi koji se, znajući sve to ili misleći da znamo, ipak usudimo, idući ćemo put preživjeti shvatimo li kojim novim trikom banka namjerava pokoriti svijet.
To jest, prinosi nisu za odbacivanje, ali zapravo bismo se za dobrobit domovine trebali više baviti zakonodavcem koji će krupnom kapitalu omogućiti da državu i građane oguli i u idućem valu, ili će i zaštiti državu i građane. Fondovima bi, osobito mirovinicima, trebalo nametnuti najveće restrikcije. Sukladno njihovim dosadašnjim rezultatima, ja bih im dopustio da osim prvoklasnih obveznica kupuju još samo zemlju na kojoj će saditi oraha. Kako bi zaslužili plaću, fondmenadžere bih zaposlio na skupljanju plodova.
Lako je reći: ‘Premijeru, zašto ste se zamjerili fondovima, dakle bankama? Ma, trebali ste im dati da kupe HT-a koliko god žele!’ Sjećam li se dobro, bilo je okapanja oko količine koju mogu kupiti fondovi. Ma jesu li to banke, ne izgovorivši ni jednu riječ, rekli: ‘A tako? Ne daš nam da kupimo koliko želimo po 265 kuna? Sad ćemo mi tebi pokazati! Bit će cijena i 220, i 200…?’ Danas mislim da bi se indeks, da su fondovi mogli kupiti koliko su htjeli, izdržao barem do proljeća. Mali bi euforično kupovali HT od fondova, preprodavali jedni drugima, likvidnost bi još neko vrijeme cvala. Ovako… Ovako se bojim da su zakoni koji će određivati što će koji fondovi smjeti kupovati odavno napisani, ali ne u Hrvatskoj. I da, s obzirom na našu ovisnost o kreditima izvana, nema tog premijera ni regulatora koji nas sada može spasiti. Najviše što oni po tom pitanju mogu jest imati želudac za presicu na kojoj će ponosno objaviti da je novi zakon usklađen s regulama Europske unije…
