Uopće, gdje uopće može bolje čovjek izraziti svoje misli, potači diskusije o Bogu i svijetu, izoštravati svoje sociološke poglede i, naravno, zadovoljavati svoju potrebu za kavom – ukazuju u Udruzi bečkih kavana.
Maximilian K. Platzer, predsjednik Udruge, vlasnik velike i poznate kavane, 1900. osnovanog Caféa Weimar u Währingerstrasseu, kaže nam da je u Beču ostalo oko 150 tradicionalnih bečkih kavana. Platzer pritom naglašava da je tradicionalna bečka kavana ostala mjesto gdje za samo oko dva i pol eura, koliko stoji mala smeđa, možete boraviti nekoliko sati u ugodnom okruženju, popiti kavu i čitati neke od desetak raznih europskih novina i časopisa – ili igrati šah. Veliki ‘novinski stol’ kod ulaza je neizostavni dio interijera prave bečke kavane.
Bečka kavana ima i tipičan tlocrt – u obliku je slova ‘L’. Ulaz je na uglu zgrade, a stolovi uzduž stranica dva krila zgrade; svako krilo gleda na jednu od ulica koje se ukrašaju kod ulaza u kavanu. Veliki prozori nisu zato da bi posjetitelji gledali van, nego da oni izvana promatraju tko je unutra, zapamćena je replika jednoga konobara: – U kavani sjede ljudi koji žele biti sami, ali im je zato potrebno društvo – napisao je još davno bečki publicist Alfred Polgar (1873.-1955.). Ipak, to nisu jedini gosti.
Svaka kavana živi od okruženja u kojem se nalazi i publike koja u nju dolazi – kaže nam Platzer, dok sjedimo za njegovim stolom kod ulaza u Café Weimar. Café Sperl u Gumpendorferstrasseu jedina je bečka klasicistička kavana koja izgleda onako kako je izgledala kada je otvorena, 1880. godine. Posljednjih desetljeća je u vlasništvu obitelji Staub. Rainer Staub nam opisuje kako je početkom 1980-ih, u suradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika, ta kavana pažljivo renovirana, prema originalnim planovima. Među ostalim, Sperl ima odlično izrađen Windhang, drveno-staklenu konstrukciju za ‘zaustavljanje vjetra’. Taj metar-dva dugi međuprostor, između vanjskih i unutarnjih ulaznih vrata u kavanu, također je jedna od karakteristika tipične bečke kavane.
