Marxova pojednostavljena teza da kvantiteta vodi kvaliteti nekako, čini se, obrnuto funkcionalna kada su u pitanju američki filmovi, pogotovu horori, koji se izbacuju brzinom svjetlosti. Prvo su Japanci počeli opću renesansu uglavnom umrvljenog žanra, a onda su Američani to uzeli u svoje vrijedne rukice i pretvorili u štancera epskih proporcija. Tako smo došli do još jednog u nizu blidjedih ostvarenja, za koje redatelj Alexandre Aja, već proslavljen remakeom filma Brda imaju oči, tvrdi da nije nipošto remake južnokorejskog filma U zrcalu. Koliko to uvjerljivo zvuči možete misliti kada znate da se i ovaj film treba, začudo, upravo tako zvati.
Osim toga, radnja uglavnom prati recentne kanone istočnjaške strave u kombinaciji s klasikom žanra, napuštenom kućom. Nakon raznoraznih uređaja i spravica opsjednutih duhovima koji imaju neke neriješene račune, ovaj smo put počasčeni sasvim novim pristupom – umjesto mobitela, kaseta, snova itd., opasnost vreba iz zrcala. Tvorci čak ne mogu reći da to nije nitko prije napravio jer, sasvim očito jest.
Dakle, osim poplave najjednogih hororskih šablonja koje bi svatko od vas mogao glatko snimiti (tišina, suspens i naglo izleti golub, ili mačka ili neka živina), naš vrlo perspektivni redatelj remakeova savršeno uspijeva u klasičnoj američkoj pogrešci, vještom izbjegavanju stvaranja iole slojevitijeg filma iz priče koja to redovito nudi. Naime, ambiciozniji i ozbiljniji redatelj lavirao bi između stvarnosti i mašte vješto koristeći umobolna, shizofrenična stanja te bi gledatelja po završetku filma ostavio u nedoumici – je li to stvarno tako bilo ili je lik jednostavno lud i ne kuži da je lud?
Ali ne, naravno, zašto pokušati napraviti bolji film kad možemo dići lovu i napraviti glupost koju će ljudi zaboraviti čim izadu iz kina.
