OPERACIJA KOJU éE I VAŠ NOVCANIK SIGURNO PREZIVJETI

Domaći privrednici muku muče i s plasmanom svojih roba na tržište zemalja CEFTA-e. Radomir Marinković kaže da je Hrvatska u svoje zakonodavstvo već ugradila veliki dio europskih direktiva te su problemi s izvozom na njeno tržište jednaki onima koji koče izvoz u Europsku uniju. Međutim, koliko vlasti BiH ne vode računa o interesima privrede svjedoči primjer Srbije. Naime, u toj zemlji mahom su na snazi propisi o kvaliteti naslijeđen od bivše države, što znači da ako neko želi izvesti neki proizvod u Srbiju, on prethodno mora proći ispitivanja u laboratorijima u skladu s naredbama o obveznom certificiranju proizvoda naslijeđenim od bivše Jugoslavije.

• To naravno otežava, razvlači i poskupljuje izvoz. Problem je što je i BiH naslijedila iste te propise, ali ih ne provodi i zato nam iz Srbije mogu plasirati što žele, jer ih ne obvezujemo na posjedovanje certifikata prema istim propisima koje i mi imamo formalno u primjeni. Razlog je taj što nemamo instituciju koja bi zamišljala nekadašnji savezni zavod za standardizaciju. No, kad bismo prihvatili direktive EU koje su spremne za usvajanje, proizvodi iz Srbije koji dolaze u BiH morali bi zadovoljiti upravo one standarde koji nama sada trebaju za europsko tržište – rekao je Marinković.

Da stvar bude dodatno frustrirajuća, BiH već četiri godine ima zakonsku osnovu za preuzimanje neophodnih direktiva EU o kvaliteti, ali nema političke volje da se to uradi do kraja. Naime, još tijekom 2004. godine usvojena su četiri zakona zasnovana na europskom modelu koji predstavljaju pravni okvir za donošenje niza propisa o sigurnosti pojedinih grupa proizvoda i za uspostavu odgovarajućih sustava za njihovo provođenje. Tada su usvojeni Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenosti, Zakon o hrani, Zakon o opštoj sigurnosti proizvoda i Zakon o nadzoru nad tržištem. Nakon usvajanja tih zakona počeo je rad na preuzimanju prioritetnih direktiva takozvanoga novog pristupa EU, ali je sve zakočeno zbog ne-postojanja političke volje.

Dolazak do oznake CE, napominje naš sugovornik, nije nimalo lak posao čak ni u uređenoj državi i zato ga moraju podržati državne institucije, što je i preporuka Europske unije. Svaka direkta koja se mora ispoštovati unutar sebe ima niz standarda, nekada i na tisuće njih. Svaki proizvođač mora biti sposoban prepoznati koji se standard odnosi na njegov proizvod. To nije lako i zato kompanijama trebaju pomagati obučeni državni službenici. Marinković kaže da u BiH postoje privatne kompanije koje privrednicima mogu pomoći da dođu do te oznake, ali ih je malo i ne mogu pokriti sve potrebe. Glavni problem ipak ostaje nedostatak podrške države u tom poslu.

• Državne vlasti i prema preporuci Europske unije moraju pomoći u tome izdvajanjem novca iz budžeta. Slovenska je Vlada mudro postupila prije nego su oni ušli u Europsku uniju i odmah su napravili program obuke kompanija koje rade vanjski eksperti. Trećinu troškova snosila je Vlada, drugu trećinu PHARE program EU, a trećinu kompanija. To znanje može koštati oko 50.000 eura po jednom proizvodu. Kod nas imate političara i dužnosnika koji kažu da se država ne treba miješati u to. To je smiješno i pokazuje opće nepoznavanje posla koji moramo uraditi ako želimo spremni ući u Europsku uniju – kaže Marinković.

Koliko god alarmantni bili podaci o nespremnosti domaćih industrijskih proizvodnje da ispuni zahtjeve europskog tržišta, situacija je čak i gora kad je u pitanju poljoprivreda i izvoz hrane. Prehrambeni proizvodi koji se izvoze u Europsku uniju ne trebaju imati oznaku CE, ali zato postoji niz drugih jednako oštrih standarda koji se moraju ispuniti da bi se realizirao izvoz. U ovom dijelu uloga države još je važnija. Kad je u pitanju hrana, BiH u Europsku uniju trebaju izvesti ništa što je potrebno. Za izvoz tih proizvoda državne vlasti moraju uspostaviti sustav koji je novost i za zemlje Europske unije. Na snazi je od početka 2006. godine, a riječ je o uspostavi službenog sustava kontrole hrane za životinjskih proizvoda. Marinković kaže da se kompanija može prijaviti da uopće pokuša izvoziti tek nakon što se uspostavi taj sustav, koji se u BiH još nije ni počeo graditi!

• Tek nakon što dobijemo taj sustav državne kontrole, tvrtke koje žele izvoziti hrani u EU moraju proći kontrolu inspektora Ureda za hrano i veterinarstvo iz Dublina koji je nadležan za cijelo tržište Europske unije. Zadovoljni li standardi, ta tvrtka dobiva izvozni broj, koji se službeno evidentira u Bruxellesu i tek onda može izvoziti u Europsku uniju. Albanija, recimo, ima 17 odobrenih pogona s izvoznim brojem, dosta afričkih zemalja ima te pogone, a BiH još nije ni na listi zemalja čije kompanije to mogu zatražiti – naglašava Marinković.

Upozorava da je kašnjenje u prihvaćanju europskih direktiva neoprostivo, jednako kao i sramotno mali iznos ulaganja države u znanstvena istraživanja i organiziranje institucija i službi koje trebaju pružiti podršku privrednicima. Ako se to uskoro ne promijeni, teško da će BiH imati što ponuditi Europskoj uniji osim jeftine radne snage i sirovina. Čuvena priča o izvozu trupaca i uvozu namještaja postat će opće mjesto odnosa BiH i Europske unije.