Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Fiducijarno osiguranje je dobro sredstvo osiguranja za vjerovnika, a dužniku omogućava da s onim što je dao radi osiguranja i dalje radi i eventualno stekne sredstva za namiru tražbine.

Fiducija je sredstvo osiguranja tražbina koje pripada tzv. stvarnopravnim osiguranjima za razliku od onih osobnih kao što je npr. zadužnica, i nije ograničena po pitanju subjekata ni na koji način. Stranka može biti bilo tko, pa i stranac. Uvođenje instituta fiducijarnog vlasništva rezultat je potrebe poboljšanja položaja vjerovnika kroz sigurnost ostvarenja tražbina i samim tim svih potencijalnih i stvarnih investitora, što je u vremenima pojačane nelikvidnosti i te kako važno. Od kada postoje vjerovnici i dužnici postoji i problem kako osigurati da se vjerovnik namiri i time bude potaknut na različite investicije. Objektivno svaki vjerovnik uvijek bi trebao imati u vidu dvije opasnosti – prva je koliko će biti opseg imovine dužnika u vrijeme namirenja, a druga je koliko će biti drugih vjerovnika koji će ‘napadati’ tu istu imovinu. Fiducija i uopće stvarna sredstva osiguranja (među njima i hipoteka) ograničavaju te rizike zato jer vjerovnika stavlja u položaj da riskira jedino ako tražbina premaši iznos vrijednosti onoga što je dano u fiduciju. Potrebno je posebno voditi računa o objektivnoj činjenici da je sustav uvijek dosta socijalno osjetljiv i da u praksi deklaratorna zaštita vjerovnika iz niza zakona često gubi bitke pred pritiskom medija i uopće javnosti (pod parolama kao što je ‘zašto bogati poduzetnik izbacuje nekoga iz stana kad iznos duga njemu ne znači mnogo’, pri čemu to kako je dug nastao gotovo nikoga i ne zanima).

Kad se u fiduciju daje nekretnina koja je upisana u zemljišne knjige, sve je jako jednostavno i vjerovnik se upisuje – knjiži kao tzv. prethodni vlasnik, uz napomenu da je to radi osiguranja. Pravna sigurnost i vladavina prava u tim su slučajevima zaštićeni, a treba voditi računa i o tome da sporazum o osiguranju svakako potpiše i suprug, bilo bračni bilo izvanbračni, da ne bi zbog instituta bračne stečevine prema kojemu je sve stečeno radom suvlasništvo na jednake dijelove ako drukčije nije ugovoreno bračnim ugovorom koji kod nas gotovo nitko ne sklapa, za razliku od razvijenih država u kojima to mnogi rade.

Za sve ono što se ne vodi u javnim knjigama (a toga ima mnogo, i to ne samo pokretnina nego i nekretnina zato jer je stanje zemljišnih knjiga još uvijek nesređeno ili nedovoljno sredeno) stanje nije jednostavno. Zato je trebalo naći rješenje koje bi osiguralo dovoljan stupan pravne sigurnosti svima koje sudjeluju. Od 25. travnja 2006. godine počela je primjena Zakona o upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima kojim je unutar Financijske agencije osnovana Služba upisnika koja vodi upisnik kao javnu knjigu te se u isti upisu prava i mjere koje se ne upisuju u koju drugu javnu knjigu kao, primjerice, založno pravo na pokretnini, pravu, dionicu, udjelu i poslovnom udjelu u trgovačkom društvu koji se, u skladu sa zakonom, stječe ovrhom ili osiguranjem. Uslužen je i Pravilnik o registraciji vozila te je predviđen upis u knjižicu vozila postojanja ograničenja prilikom zasnivanja fiducijarnog osiguranja na vozilu.

Kao poseban problem ostaju neuknjižene nekretnine – to su ne samo zgrade koje nisu knjižene nego i cijele katastarske općine u kojima zemljišna knjiga nije osnovana (nažalost, i toga još uvijek ima). Nije problem u sastavljanju sporazuma o fiducijarnom osiguranju – problem je u tome kako osigurati publicitet radi učinka prema svim trećim osobama kako bi se izbjegle manipulacije različite vrste na teret vjerovnika. Uobičajene provedbe u zemljišnim knjigama nema, navedeni upisnik iz 2006. ne spominje neuknjižene nekretnine (primjena bi bila moguća uz jako elastično tumačenje) i preostaje provedba u tzv. knjiži položenih ugovora – onaj vjerovnik koji dođe u tu situaciju bi, ako već može birati i ne odbije takvo osiguranje, trebao (s isplatom ili isporukom ili uopće onim čime će nastati dugovanje koje se osigurava) pričekati do pravomoćnosti rješenja o upisu u knjigu položenih ugovora. Naime, praksa je (čak i kod banaka, koje su generalno na glasu kao jako i krute) da se prihvaća izvadak iz zemljišne knjige, a zanemaruje se to što se upis provodi prije nego što se rješenje uopće i izradi, da i ne govorimo o pravomoćnosti.

Osim novčane tražbine fiducijara, osigurati se može i nenovčana tražbina, ali u tom slučaju u sporazumu mora biti određena novčana protuvrijednost te tražbine te se osigurati može i buduća tražbina.

Bitno je da se na promet radi osiguranje ne plaćaju porezna i druga davanja, osim sudskih pristojbi upisa. Međutim, ako i kada dođe do toga da se ono što je dano u fiduciju proda ili postane vlasništvo vjerovnika, tada se porezi (na promet nekretnina, na dodanu vrijednost…) obračunavaju i naplaćuju kao i kod bilo kojeg drugog prometa.

Predviđeno je da se dužnik može već u aktu zasnivanja fiducijarnog osiguranja podvrgni (ugovaranjem klauzule ovršnosti) prinudnom izvršenju potraživanja na predaju stvari i na taj je način izbjegnuto vođenje parničnog postupka, a uspjeh toga zakonodavnog rješenja leži u činjenici što se sporazum o fiducijarnom vlasništvu sklapa pred sudom ili javnim bilježnikom s učinkom sudskih nagodbe.

Riječ ‘fiducijarni’ ima korijen u latinskoj riječi ‘fiducia (-ae)’, koja znači povjeravanje. U rimsko doba taj institut označavao je predavanje stvari na vjeru vjerovniku pod uvjetom da je mora vratiti kad se namiri dug. Dužnik je fiducijant, a vjerovnik se naziva fiducijar. Prvi put se u hrvatskom pravu fiducija spominje u samostalnoj Hrvatskoj i to u Ovršnom zakonu, a odmah nakon toga u još dva propisa – Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Stečajnom zakonu.

Institut fiducije, odnosno sudskog i javnobilježničkog osiguranja tražbina prijenosom prava vlasništva uveden je u hrvatski pravni sustav Ovršnim zakonom iz 1996. godine. Potom je taj institut mijenjan nekoliko puta i to novelama 1999. godine, potom 2003. te 2005. godine. Vrlo kratko nakon uvođenja fiducije u hrvatski pravni sustav uvode se odredbe o upisu ograničenog, oročenog ili uvjetovanog prava vlasništva, na način da se koristi formulacija o upisu prethodnog i potonjeg prava vlasništva. Stečajni zakon uključuje u svojim odredbama fiducijarno osiguranje, a tretira ga kao razlučno pravo s određenim prednostima u namirenju.

Štoviše, i kad se neki odnos već uspostavio, dobro je pratiti što dužnik radi s ostalom svojom imovinom, jer ako se ne dogodi naplata putem fiducije, dužnik odgovara i ostalom svojom imovinom. Svakako treba dobro voditi računa o bračnim i izvanbračnim supružnicima u vrijeme stjecanja imovine – najbolje je od dužnika dobiti vjenčani list (izvornik ili ovjerovljeni preslik) i onda u skladu s tim dalje postupati (npr. suglasnost supružnika koji je nedavno stupio u brak u odnosu na ranije stečenu imovinu je bespredmetna, kao i bilo kojega za ono što nije stečeno radom nego npr. nasljedstvom).

Iako mnogi pokušavaju sve svoje ugovore što više skratiti, to nije baš uvijek preporučljivo. Kad se već nešto radi, jednak je trošak (a mnogo manji rizik) kad se tome pristupi temeljito. To znači i konstatiranje svih provjera izjava i jamstava dužnika, ali i klauzulu o ovršnosti unatoč tome što neki smatraju da je suvišna jer Ovršni zakon određuje da sporazum ima svojstvo sudsko nagodbe te, ako je ikako moguće, i policu osiguranja kod uglednog osiguravatelja, što je posebno važno kod vozila koja se daju u fiduciju.

Ako dugovanje ne bi bilo plaćeno, daljnji postupak ide preko javnog bilježnika (ali ne po službenoj dužnosti nego na prijedlog onoga tko ima za to interesa – dakle vjerovnika). Važno je znati da se, ako se dogodi neplaćanje, putem javnog bilježnika predmet izlaze prodaji, a ako se u tome ne uspije, vjerovnik može izjaviti da prihvaća na ime naplate ukupnog duga sa svim kamatama i porezima prijenos onoga što je dano u fiduciju u punopravno vlasništvo. Cijenu po kojoj će se predmet nuditi određuje dužnik, ali ne manje od osigurane tražbine sa svim troškovima. Ako se proda bolje, odnosno više od toga, ta sredstva pripadaju dužniku.