Mnogi su summit požurili okarakterizirati kao povijesni, iako je zapravo bila riječ o uobičajenim frazama o hitnosti potrebe za boljom regulacijom, većom suradnjom i ulaganjem dodatnih napora, tekstu koji sadrži većina službenih priopćenja s takvih događaja.
Mnogo vike ni za što, rekao bi Shakespeare i bio savršeno u pravu da je kojim slučajem pisao izvještaj sa summita G-20 održanog u Washingtonu prošlog tjedna. Okupljanje svjetskih čelnika, koje je nekako bezvoljno organizirao američki predsjednik na odlasku George Bush, više kao uslugu agilnom kolegi Nicolasu Sarkozyju, ne da nije rezultiralo nečim revolucionarnim, nego se pokazalo potpuno nepotrebnim trošenjem novca poreznih obveznika i prostora na memorijalnim karticama fotoaparata.
Iako je okupljanju na vrhu prethodilo sastan- čenje na nižoj razini, ministara financija, ni taj hepening nije doveo do nečega što bi se moglo smatrati konkretnim, već je više zvučalo kao neka od bezbroj ispravnih deklaracija i rezolucija Ujedinjenih naroda. Ipak, kako kažu novinska izvješća, najrazvijeni na svijetu i onih nekoliko najvažnijih koji to ubrzano postaju dogovorili su se da će se dogovoriti, jednom sigurno.
Sastanak je, inače, održan da bi se zajedničkim snagama relevantne ekonomije svijeta pokušale suočiti s globalnom recesijom i popratnim neugodnim efektima.
Ukratko, rečeno je da će biti uspostavljen sustav ranog upozoravanja, prema uzoru na protuopozivnu zaštitu, ali nije jasno što se pod ranim upozoravanjem podrazumijeva, kako će ono točno izgledati ili tko će koga rano upozoriti. I što je uopće rano u kontekstu financijskih turbulencija? Tome je dodan zahtjev za uvođenjem strožih računovodstvenih pravila, opet sasvim općenito i nejasno, a priopćenja su svjetsku javnost obavijestila da će svjetski vođe vrlo vjerojatno pokušati financijski sustav učiniti odgovornijim i transparentnijim prema ulagačima, kad jednom opet izadu na svjetlo dana. Nadalje, pokušat će postići dogovor u Dohi rundi pregovora o svjetskoj trgovini, neće dizati dodatne barijere investicijama i trgovini tijekom sljedeće godine, a račun na 100 milijardi dolara za posrnuti MMF, kojem bi uskoro moglo zatrebati svježe love za kreditiranje, uručen je svečano Japancima.
Naravno, tijekom summita bilo je savršeno jasno da između Euroljana i Amerikanaca postoji znatna razlika u gledištima jer su se prvi poprilično prestrašili nakon nedavnih događaja, dok su drugi tek šeretski isplatili 700 milijardi dolara svojim poludjelima bankarima te kaubojski olako odbacili bilo kakvu potrebu za nekom tamo jačom regulacijom. Tako je primijenjen univerzalni lijek u takvim situacijama – najava dogovora u prošle sljedeće godine, vjerojatno uz primisao da je jutro pametnije od večeri, odnosno prevedeno u konkretnu situaciju, da će se cijela stvar malo potljuditi dotad pa će eventualni kompromisi i mlake odluke tako i tako biti uglavnom nevažni. Ako stvari krenu dobro, još će moći reći da je to njihova zasluga.
Mnogi su summit požurili okarakterizirati kao povijesni, iako je zapravo bila riječ o sasvim uobičajenom, šablonskom slikanju za medije i uobičajenim frazama o hitnosti potrebe za boljom regulacijom, većom suradnjom i ulaganjem dodatnih napora, tekstu koji sadrži većina službenih priopćenja s takvih događaja. Bush nije propustio spomenuti da su države dosad dobro reagirale na krizu, potapšavši sam sebe po ramenu izjavom da je SAD mogao proći i gore samo da nije bilo njegove hrabre administracije.
Predsjednik na dolasku, s druge strane, nije se osobno pojavio izbjegavši na taj način neugodnu situaciju u kojoj bi sudjelovao, ali ne bi odlučivao, no poslao je svoje izaslanike – Madelaine Albright i Jima Leacha. Izostanak budućeg predsjednika i nije bio tako nevažan koliko se možda čini s obzirom da će dotični u velikoj mjeri utjecati na budućnost globalne ekonomije i financijskog sustava.
Barack Obama već je nekim potezima sugerirao svoj pogled na ekonomske afere, pogled koji bi mogao biti nešto bliži trenutačnim europskim trendovima. Naime, kako stvari sada stojte, Obamina administracija pogurat će državnu pomoć poharanoj američkoj autoindustriji, što je protekcionizam na mala vrata, jednoglasno odbačen na ovom summitu i znači daljnje korištenje državnog intervencizma. Takav potez nesumnjivo će imati velike reperkusije na cjelokupnu ekonomiju, kako svijeta, tako i Amerike. Ako može Amerika jednostavno odriješiti vreću i iskrati potrebnu lovu za spas neke industrije, onda može i svatko drugi ovisno o potrebama.
Što se američke ekonomije tiče, to znači daljnje propadanje u živo blato intervencije, koju će u tom slučaju s pravom zahtijevati i druge industrije pogodene krizom. A takvih će sigurno biti još. Modelu koji sada već neugodno počinje mirisati na Amerikancima mrski socijalizam, koji ih je inače već jednom spasio, pridodat će se noviji new deal, paket velikih infrastrukturnih radova ‘težak’ 300 milijardi dolara kojim bi se ponovno pokrenula američka ekonomija. O najavljenom pritiskanju zločestih bankara da ne izbacuju ljudi iz kuća da i ne govorimo.