Sunce osiguranje obasjano dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem

Velike ambicije i želja za dokazivanjem, doduše, nisu bile odlike koje su ga oduvijek pratile. Za razliku od brata i sestre, u mladim danima nije pokazivao pretjerano zanimanje za knjigu. Bio je zaljubljen sportom, osobito nogometom, pa je umjesto matematičkih formula i lekcija iz povijesti napamet znao visinu, težinu i kojekakve druge podatke o bilo kojem tada imalo poznatijem nogometušu.

Upisao je u gostiteljsku srednju školu na Hvaru i u njoj prolazio sa solidnom četvorkom, da bi nakon dvije godine odjednom zaključio da može raditi kao konobar i bez završene škole. Na veliko iznenađenje svog oca odlučio se prebaciti u srednju ekonomsku. A ekonomski se fakultet poslije toga nekako nametnuo kao logičan izbor. Odlazak na studij u Zagreb, reći će Huljić, prilično ga je promijenio, i tek je tada shvatio koliko je zapravo uporan, ambiciozan i koliko mu je velika želja za poboljšanjem.

Te osobine na vidjelo su izašle kad je počeo raditi kao pripravnik u Skupštini grada Zagreba. Naime, već nakon šest mjeseci napustio ju je shvativši da ondje neće steći željeno znanje iz financija, područja koje ga je zanimalo. Iako je već odradio pola pripravničkog staža, odlučio je početi ispočetka i dobiti temelj koji će mu omogućiti daljnji razvoj karijere. Kucao je na vrata TEB-a, ali u to vrijeme on nije primao pripravnike. No ubrzo je našao posao u Progres-reviziji. Pod mentorstvom svušnika te tvrtke Branka Parača, kod kojeg je, inače, pripravnik svojedobno bio i danas jedan od najcjenjenijih poreznih savjetnika Hrvatske Zgombić, upoznavao se s revizorskom djelatnošću koja je u to vrijeme u Hrvatskoj bila u začecima.

Pouzdan, marljiv, pedantan, opisat će ga tako danas Parač i dodati da je Huljić oduvijek pokazivao sklonost upoznavanju novih stvari i unapređivanju. – Uvijek je htio nešto novo i nije se bojao izazova, pa je bilo samo pitanje vremena kad će potražiti novi – kaže Parač.

U reviziji je radio tri godine, a zatim je nastavio karijeru u društvu Progres, tada jednom od osnivača Progres-revizije. Ondje je radio kao poslovni savjetnik za računovodstvo i poreze, objavio je niz stručnih članaka na tu temu te bio koautor nekoliko stručnih priručnika. No 1997. u Progresu se počelo razmišljati o gašenju temeljne djelatnosti, pa je Huljić odlučio potražiti drugi posao. Javio se na natječaj Kaptol investicijskog društva, u koje je primljen na položaj voditelja Analitičke službe.

Ponovno se počeo baviti stvarima koje su bile nove ne samo njemu nego i na hrvatskom tržištu. Naime, radio je na projektu kuponske privatizacije, u kojoj je investicijsko društvo sudjelovalo putem Središnjega nacionalnog fonda. U to je vrijeme u ime Središnjega nacionalnog fonda bio i član nadzornih odbora niza tvrtki: Arenaturista, Anite, Elke iz Zagreba, Jadroplova, Hotela Makarska, Poljoprivredne, Mobilije te Sljemen.

Iako je kuponska privatizacija danas stigmatizirana, Huljić misli da u Hrvatskoj nije provedena ništa lošije nego drugdje i ponosan je što je sudjelovao u projektu koji se događa jedanput u sto godina. Osim toga, radeći u investicijskom fondu, kaže, upoznao je i specifičnosti različitih djelatnosti i industrija te stekao veliki krug kolega, znanaca i prijatelja.

Kad je Kaptol investicijsko društvo zajedno sa Središnjim nacionalnim fondom prodano Epiku iz Beča, mnogo je mladih ljudi koji su ondje u to vrijeme radili odlučilo napustiti tvrtku. Među njima bio je i Huljić, kojeg su još prije zvali u Lukšić Grupu. Na temelju preporuke osobnog odvjetnika pokojnog Andronika Lukšića u Hrvatskoj došao je u Lukšić Grupu na mjesto direktora Kontrolinga.

Iako je bilo izazovno raditi za jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, Huljić je dvije godine poslije napustio tvrtku, neposredno nakon prodaje Karlovačke pivovare Heinekenu. Razlog je bio taj što je odlučeno da se sjedište Grupe, koja se tada nazivala Excelsa holding, preseli u Dubrovnik, što Huljiću nije odgovaralo.

No brzo se snašao. Došao je na funkciju financijskog direktora u Badel 1862, ali na njoj se nije dugo zadržao. Nakon osam mjeseci stigla je bolja ponuda, pa je na poziv Mije Šimića, direktora Tekstilprometa, prešao u tu tekstilnu tvrtku. Budući da je priličan ‘šminker’, kažu njegovi prijatelji, posao u modnom biznisu bio je kao stvoren za njega. Već u prvom razgovorima sa Šimićem naznačena je mogućnost Huljićeva angažmana u Lantei, što se vrlo brzo i ostvarilo. S pozicije direktora Financija i kontrolinga Tekstilprometa prešao je na čelo Lantea Grupe.

Tek je kao direktor te grupe postao poznat široj javnosti, i to zbog zajedničkog projekta s Irisom za kupnju Name. Iris i Lantea, naime, ponudili su 351 milijun kuna za kupnju preostale Namine imovine, a Mijo Šimić u prvi je plan gurnuo Huljića. Budući da je u isto vrijeme i konzorcij tekstilnih proizvođača bio zainteresiran za preuzimanje vrijednih nekretnina, neko je vrijeme tražilo prepucavanje dvaju ponuđača o tome čija je ponuda bolja, pa je tako Huljić istupao češće u medijima da bi branio Lanteine interese.

Za svog mandata napravio je niz promjena u Lantei nastojeći restrukturirati najveći lanac trgovina tekstilom koji je zbog nedovoljno modernog imidža i zastarjelosti počeo gubiti utrku s mladim i agresivnim modnim tvrtkama. Rebranding, program vjernosti kupaca utemeljen na SMS porukama, dovođenje Armanija i Dolce&Gabanne u Zagreb, preuzimanje Na Nađa od Irisa tek su neki potezi koje je povukao u Lantei. Unatoč napravljenim iskoracima nakon četiri je godine došlo vrijeme za promjenu. Razilaženje u vezi sa strategijom razvoja tvrtke s Mijom Šimićem navodno je bio razlog Huljićeve odluke o napuštanju Lantei.

Nakon odlaska iz Lantea Grupe Vladimir Babić, vlasnik Irisa, razmišljao je o tome da ga angažira u svojoj tvrtki. Budući da je netom prije Lantea od njega kupila Lauris modu, Babić je, kao što nam je ispričao, zaključio da možda i nije pravi trenutak za to.

Huljić je, doduše, već imao druge opcije. Prema preporuci prijatelja došao je na mjesto direktora Ecosa, ali ondje se zadržao samo nekoliko mjeseci. U međuvremenu je, naime, stigla ponuda iz Sportine.

• Kad vas pozovu iz konkurentske kuće koja je ujedno najveći i najvažniji igrač u regiji, to je veliko priznanje i takvu se ponudu ne odbija – prokomentirao je svoj odlazak u Sportinu Huljić.

A što ondje planira napraviti?

Kao i obično, Huljićevi su planovi veoma ambiciozni. U sljedeće tri godine cilj mu je da Sportina na hrvatskom tržištu postane vodeća u djelatnosti i jedna od 10-ak najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj.

A što nakon što ostvari i taj cilj? Sudeći prema Huljićevim ambicijama, moguće je samo transfer u bolji klub. A možda se u međuvremenu okuša i u spisateljskim vodama. Neostvareni mu je san biti novinar i napisati knjigu u koju bi prenio sve smiješne priče iz Jelse koje je tijekom života čuo od svog oca, a koje su ga često nasmijavale do suza. S obzirom na širok spektar djelatnosti u kojima se do sada dobro snašao, ne treba se iznenaditi ostvari li uskoro i tu želju.