neto prihoda

Segment na koji Hrvatske šume, u smislu ostvarivanja novih prihoda, dosad nisu obraćale mnogo pažnje, iako je u 2006. osnovana tvrtka kći Šumska biomasa, jest iskorištavanje šumskog otpada u proizvodnji energije. Na domaćem tržištu, dođuše, dosad nije ni bilo potražnje, ali nije se ni pokušavalo biomasu izvoziti na europsko tržište, na kojem potražnja postoji. Ugovor s HEP-om o suradnji u području obnovljivih izvora energije potpisan je prošle godine, ali zasad se relativno malo toga napravilo na iskorištavanja šumske biomase za proizvodnju energije. Hrvatske šume se sada žele uključiti u taj posao na način da udu s određenim postotkom u cijenu megavata proizvedene električne energije.

Ako padne potražnja, i cijena će ići dolje. – Čekamo da se potpišu višegodišnji ugovori – kaže Vuletić, dodajući da biomasa ima potencijala, ali da je trenutačno riječ o relativno malim količinama od oko 650 kubika drvne mase. S obzirom na to da biomasa sada propada u cijelosti, a da je ukupna količina rezervi drvne mase koja se potencijalno može iskoristiti u tu svrhu 2,5 milijuna kubika, energetika bi mogla postati važan izvor prihoda za Hrvatske šume.

U prošloj su godini Hrvatske šume u razminiranju uložile 100 milijuna kuna, a u gospodarenje šumama na kršu oko 200 milijuna. Vuletić ističe i da se od sredstava za općekorisne funkcije šuma 20 posto izdvaja za Savjetodavnu službu koja brine o privatnim šumama, koje u Hrvatskoj trenutačno čine 20 posto svih šumskih površina. Šteta od požara u prošloj je godini bila 826 milijuna kuna, a ove je godine taj iznos nešto veći od 200 milijuna kuna.

Iako partneri, jer to i moraju biti, Hrvatske šume i drvna industrija vječno lome kopljja oko istih stvari. Prerađivači se, osim na rokove plaćanja, žale na cijene sirovine i činjenicu da moraju, da bi došli do željenog hrasta, kupovati bukvu i jasen, koje ne mogu prodati na tržištu. S druge strane, argument Hrvatskih šuma je da cijene utvrđuje povjerenstvo u koje su uključeni i predstavnici Ministarstva i industrije i da su one niže od tržišnih (iako je to teško utvrditi s obzirom na nepostojanje jedinstvenih standarda na domaćem i europskom tržištu) te da se oni brinu za održivi razvoj šuma, zbog čega ne mogu povećavati sjeću, posebno ne jednom sortimenta na štetu drugog.

Zadnje povećanje cijene drvne sirovine od šest posto u prosjeku je bilo u rujnu ove godine, a Jelić kaže da su sada, s obzirom na ekonomsku krizu, sazreli uvjeti za smanjenje cijena. Uostalom, ako padne potražnja za trupcima iz pilana, cijene će po zakonu ponude i potražnje ići dolje.

Najveći problemi na lokalnoj razini. Šume u Hrvatskoj pokrivaju čak 47 posto kopnene površine, a 95 posto su prirodne, čime se nalazimo daleko ispred europskih zemalja, koje su svoje šume pretvorile mahom u plantaže. S obzirom na jake snage Hrvatskih šuma u stručnom smislu, u vezi s njihovim održavanjem i razvojem ne bismo se trebali brinuti. Šumama se gospodari prema petogodišnjim planovima. U onom koji je na snazi do 2015. za sjeću je predviđeno 73 posto očekivanog priroasta, a drvna zalika kojom gospodare Hrvatske šume sa sadašnjih 302,4 milijuna metara prostornih trebala bi se povećati na 324 milijuna. Problem u upravljanju šumama najviše dolazi do izražaja na lokalnoj razini, gdje najčešće politika i druge veze vode glavnu riječ oko raspodjele sirovine.

Postavlja se pitanje zašto bi to restrukturiranje uspjelo ako nekoliko dosadašnjih nije? Prije šest godina jednu su studiju napravili Irci, a potom Austrijanci, no obje su se, nakon što se za njih izdvojio pristojan iznos, zagubile u bespućima političkih ladica. Razlog leži u nedostatku političke volje da se suoči s nalazom da je potrebno otpustiti nekoliko tisuća ljudi. Vuletić se slaže da će restrukturiranje izazvati ‘svojevrsni stres’, ali kao garanciju provođenja potrebnih reformi ističe koalicijski sporazum koji ih na to obvezuje.