Piše: Ivica Grčar

U Hrvatskoj je nezamislivo da u pratnji sudskih izvršitelja i policije sudac (Upravnog suda) dođe u Ministarstvo financija, obrane ili unutarnjih poslova i prisilno proveđe presudu koju u tim ministarstvima ne poštiju. Zbog toga što Upravni sud nema puno pravo na suđenje (ovlasti ili punu jurisdikciju), u Hrvatskoj se već dulje od 11 godina i formalno krše ljudska prava. Građani i poduzetnici na Upravnom sudu nemaju pravo na nepristrano suđenje protiv upravnih akata javne (državne) uprave kojima im se nameću obveze, rješenja o porezu, rješenja o izvlaštenjima, protiv odluka regulatornih agencija ili odluka u upravnim postupcima raznih uknjižbi (uključujući i vlasništva) itd. Upravni sud odlučuje na nejavnim sjednicama tročlanih sudačkih vijeća, bez usmenih i kontradiktornih rasprava. Upravni sud nije ni sud s punim ovlastima u suđenju, pa se zbog toga ni formalno ne može smatrati nepristranim sudom u sporovima protiv ‘države’. S Upravnim sudom kao sudom bez puno jurisdikcije moglo se u Hrvatskoj funkcionirati sve do kraja 1997., kad je ratificirana Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN 18/97).

Razmjerno rastu problema zbog ograničenja neovisnosti Upravnome sudu rastao je i broj ispravnih Vladinih obećanja da će se reformirati upravno sudovanje. I u strategiji reforme pravosuđa iz 2005. bila je obećana reforma upravnog sudovanja. Ali ministarima se nikako nije sviđala mogućnost da potpuno neovisni sudci ocjenjuju pojedine akte ministarstava i da ih, ako ih ocijene nezakonitim, ukinu i svoju odluku o tome provedu prisilno. Zbog toga se reforme upravnog sudovanja u proteklih 11 godina obećavalo, ali ne i ostvarivalo.

S obzirom na to da na domaćoj razini nikako da počne reforma upravnog sudovanja, pokušalo se iz inozemstva. Od rujna 2007. ozbiljno se pristupilo projektu reforme upravnog sudovanja i Upravnog suda, i to Twinning projektom Podrška razvoju učinkovitijeg i modernijeg funkcioniranja Upravnog suda Republike Hrvatske. Kako se primaknuo rok dovršetka projekta reforme upravnog sudovanja predviđen za kraj studenoga 2008., zatražili smo uvid u projekt i razgovor o njemu s Ivicom Kujundžićem, predsjednikom Upravnog suda. Uvid nam nije omogućen jer bi to bilo, navodno, preuranjeno. Tek smo informirani da se projektom predviđa ispunjenje jamstava sadržanih u odredbi članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda uvođenjem prvostupanjkih upravnih sudova na kojima će se provoditi kontradiktorne usmene rasprave i da će ti sudovi biti dostupni građanima. Predlaže se i puna jurisdikcija upravnih sudova; sastavljen je i prijedlog teksta novog zakona o upravnom sporu. Na projektu su radili Njemačka zaklada za međunarodnu pravnu suradnju (IRZ) i Austrijski institut za ljudska prava Ludwiga Boltzmanna (BIM), a s obzirom da to nikako nisu mogli izbjeći, partneri iz Hrvatske bili su Ministarstvo pravosuđa, Upravni sud i Pravosudna akademija.

Unatoč zakonski nedefiniranom položaju Upravnog suda, dosad bi se povremeno znale pojaviti i presude dijela sudaca tog suda protiv države kao da je riječ o posve neovisnom sudu pune jurisdikcije. Primjerice, suci Upravnog suda Marina Kosović Marković, Bože Gagro i Mirjana Juričić uvažili bi tužbe građana protiv ‘države’ i onda kad su znali da će svojom odlukom izazvati nezadovoljstvo ‘onih odozgo’ na hijerarhijskoj ljestvici, na kojoj se suprotno Konvenciji o ljudskim pravima nalaze Upravni sud i suci tog suda. Takve presude iznenadile bi (ugodno) tužitelje – građane ili poduzetnike, a (neugodno) tužene strukture državnih vlasti. Takvim se presudama Upravni sud i prije reforme upravnog sudovanja nametnulo kao građanima nerijetko važniji i od redovitih i trgovačkih sudova.

Nekoliko je presuda Upravnog suda kojima su dosuđena, primjerice, prava na informacije koje su pojedini ministri svojim odlukama uskratili javnosti. To su presude u povodu tužbi novinarke Jelene Berković s Radija 101 ili ona kojom je potpisanoj novinaru dosuđeno pravo na uskraćenu informaciju iz Ministarstva pravosuđa (popis svih osoba koje su članovi dvaju ili više nadzornih odbora trgovačkih društava).

A ovih dana u javnost je prokurila i informacija o odluci Upravnog suda kojom se dovodi u pitanje regularnost izbora Slavice Banić za sutkinju Ustavnog suda, čime su se suci Upravnog suda izravno suprotstavili Vladimiru Šeksu, neformalnom kadroviku Ustavnog suda. Sve te presude sudaca Upravnog suda, međutim, izazvale su reagiranje njihovih kolega s manje sudačke hrabrosti i neovisnosti i istančanijim sluhom za signale ‘odozgo’. Nakon presude kojom je dosuđeno da se mora objaviti uskraćeni popis osoba koje su članovi dvaju ili više nadzornih odbora trgovačkih društava, Ministarstvo pravosuđa nije postupilo prema toj presudi (presude Upravnog suda ne mogu se prisilno provesti), a i na sudačkom kolegiju kritiziralo se suce koji su tu odluku donijeli. I zatim je rješavanje predmeta o pristupu informacijama s tri mjeseca produljeno na godinu dana.

Anu Berlengi-Fellner, glasnogovornicu Upravnog suda, nakon odugovlačenja s donošenjem odluke o tužbama zbog uskraćenih informacija pitali smo je li točno da je Upravni sud odustao od dosadašnje prakse da predmete koji se vode prema zakonu o pristupu informacijama rješava u roku od tri mjeseca. I ako jest, zanimalo nas je na osnovi čega je donesena odluka o rješavanju u roku od tri mjeseca, kao i na osnovi čega se odustalo od primjene te odluke (prakse). Odgovoreno nam je da, premda je propisan hitan rok, nije precizirano u kojem je roku Upravni sud dužan donijeti odluku u predmetu za koji je propisano da je hitan, a imajući na umu ukupni broj predmeta koji se rješavaju, navedeni se rješavaju u okviru mogućnosti, ali ne dulje od godine dana. Glasnogovornica ni riječi nije rekla o tome da neki suci više ne dobivaju u rad predmete prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama nakon što su ih rješavali nepovoljno za ministre. Suprotno tvrdnji Ane Berlengi-Fellner, odluka o tužbi protiv Ministarstva pravosuđa zbog uskraćivanja informacije o višestrukom članstvu (ministara) u nadzornim odborima donesena je na sjednici Vijeća 11. srpnja 2007., ni mjesec dana nakon zaprimanja tužbe, a ne nakon godinu dana.

Isto tako, odluka koja je nepovoljna za izbor Slavice Banić za sutkinju Ustavnog suda još nije objavljena (drži se u tajnosti i suce koji su je donijeli nagovara se da se predomisle). Na novinarski upit je li točno da je odluka donesena, Ana Berlengi-Fellner odgovorila je da se ta stvar rješava i da je rok za njezino rješenje tri godine. No sutkinja Upravnog suda Mirjana Juričić demantirala je kolegicu Berlengi-Fellner i izjavila da je točno da je odluka donesena i da za to postoje dokazi.

Ivica Kujundžić, predsjednik Upravnog suda, očito ima teškoća s razumijevanjem odnosa suda i javnosti. Ni s dvije ga e-poruke i telefonskim razgovorom nismo u protekla dva tjedna uspjeli nagovoriti na razgovor o tim problemima i reformi upravnog sudovanja u Hrvatskoj. Guranjem glave u pijesak ne mogu se zaustaviti promjene u Upravnom sudu.