Izgleda da su i Francuzi kapitalirali pred američkom invazijom, ili su na samom izdizaju sudeći prema ovom filmu, koji djeluje kao projekt financiran fondovima Europske Unije. Priča o francuskom agentu koji biva ubačen u neki tamo kartel kako bi ih razotkriv, uz to željan osobne osvete zbog šebove smrti, utemeljen je na istinitoj priči, ali komotno i nije morao biti jer u njemu nema baš ničega što bi zahtijevalo nekakvu potkrepu u stvarnosti. Pritom je u igri šetkanje između nekoliko zemalja EU i Mediterana, plus načelno američko sudjelovanje, tako da je mogla biti riječ o reklami za europsko-mediteransko-američko zajedništvo. Kako svjetske kinematografije nisu previše na cijeni, tako drugima nije preostalo ništa nego da ili snimaju metafizičke filmove koje će pogledati tek zagrženi obožavatelji, što znači nikakvu zaradu, ili kopirati filmske udžbenike s onu stranu oceana i bar koliko-toliko vratiti investiciju.
U ovom je slučaju riječ o akci, vrlo mršavo napravljenom, koji doista ne nudi ništa ekstra u odnosu na osnovni kostur priče i koraknu glumačku izvedbu. Moglo se tu, naravno, razviti i sasvim zgodnu pričicu sa socijalno-etičkim konotacijama, ali Olivier se ipak opredijelio za sat i pol ganjanja autima i nekoliko ozbiljnih i kiselih pogleda razmijenjenih između kriminalaca i policajaca. Još je bilo i mogućnosti razraditi ‘osvetnički kut’, odnosno nje-govu želju za ubijanjem glavnog negativca, što se ne smije jer dobri policajci to ne rade, pa onda vo-de unutarnju borbu s osobnim demonima. U filmu bi bolje izgledalo nego što zvuči.
