Home / Financije / Poseban prilog

Poseban prilog

Liderova lista 200 najvećih malih dioničara samo je dio stvarne slike najvećih igrača na tržištu kapitala, a za to je, nažalost, kriva zakonska regulativa i razumljiva želja svih osim najeksponiranih da svoje bogatstvo stečeno na burzi zadrže samo za sebi bliske ljude. Naime, osim podataka o deset najvećih dioničara, drugi podaci nisu javno dostupni. Da bi se došlo do popisa svih dioničara, valjalo bi biti vlasnik minimalno jedne dionice svakog od promatranih društava, ali ni ti podaci nisu savremeni pouzdani. Jedan od načina skrivanja identiteta je otvaranje skrbičkog računa u banci, koja je dužna podatke o klijentu čuvati u sklopu odredbi o bankarskoj tajnosti. Drugi je način kupiti dionice na tvrtku (d.o.o.), čije je vlasništvo teško utvrditi zbog sporosti sudskog registra, koji podatke o promjeni vlasništva ne ažurira redovito. I treći je način na koji se krije pravi vlasnik dionica angažman ‘manekena’, koji figurira kao vlasnik dionica za nekoga drugog. Motivi za anonimnost sasvim su razumljivi jer su bogati na meti raznoraznih sumnjivih tipova, ali zakonodavac bi možda trebao poraditi na višoj razini transparentnosti zbog toga što su podaci o najvećim dioničarima vrlo važni u odlučivanju o ulaganju jer se, primjerice, pri preuzimanju dionica uglavnom mnogo više vrednuju od njezine trenutačne tržišne cijene. Za izračunavanje udjela vrijednosti dioničara upotrijebljene su cijene dionica od 4. prosinca ili od dana posljednje transakcije. Cijene dionica uspoređivali smo s vrijednostima od 17. srpnja 2007.

Prema podacima Središnje depozitarne agencije udio fizičkih osoba vlasnika dioniča u proteklim godinama smanjen je s 12 na nešto više od deset posto, no Liderovo istraživanje pokazalo je da se ukupni broj dioničara u posljednjih 12 mjeseci povećao. Naime, isključivo li se dioničari dvaju velikih IPO-ova, onoga Ine i HT-a (podaci o ukupnom broju dioničara u prošloj godini nisu nam bili dostupni), broj vlasnika dioniča povećao se nešto više od pet posto, što upućuje na zaključak da je vlasništvo nad hrvatskim tvrtkama nešto više disperzirano u odnosu na godišnje vrijednosti svog portfelja. Berkopić tvrdi da ga to ne zabrinjava jer je na vrijeme naučio lekciju da ne treba sva jaja držati u istoj košari. Stoga je prije dvije godine rasprodao dio portfelja koji je odlučio uložiti u nekoliko nekretnina, osnovao je vlastitu tvrtku, a nedavno je stekao 50 posto udjela u maloj međimurskoj tvrtki CNC-obradi.

No oni koji su dizali kredite da bi kupili dioniča, nisu tako ravnodušni. Jedan drugi dioničar Čakovečkih mlinova morao je, da bi podmirio svoje dugove banci, rasprodati dioniča prema načelu ‘sve dam samo da prodam’. Naravno da mi je žao što nisam prije prodao dioniča, ali, na sreću, nisam u minusu kao oni koji su ih kupovali posljednjih godinu dana – zaključio je.

Na pitanje je li nakon pada cijene dioniča u koju je uložio u minusu ili plusu, legendarni bivši direktor zadarškog SAS-a Stanislav Antić uzvratio nam je: ‘Ovisi kako gledate na to’. U odnosu na 1997., kad sam kupio dioniča Bjelovarske banke, danas imam više kuna, ali pitanje je koliko je to vrijedilo tada i koliko bih danas imao da sam taj iznos oročio uz kamatu. Ali, kao što se kaže, tko ne riskira, ne profitira – prokomentirao je Antić, koji smatra da će dioniča u koje je uložio ponovno doći na stare razine, ali da oporavak neće biti brz.