Kriza traži tijesnu suradnju poslodavaca i sindikata

Kriza bi trebala homogenizirati zemlju, ali i to je gotovo nemoguća misija u uvjetima narušenih društvenih odnosa, nezrelih političkih stranaka, previše parcijalnih interesa i uza sve to – gotovo potpunog nedostatka društvenog povjerenja i solidarnosti.

Nadolazeća je godina zbog recesije godina odricanja i teškog življenja za većinu. I dok se za minute nadolazeće godine moglo govoriti o očekivanjima, za nadolazeću se može govoriti tek o neizvjesnosti, strepnjama, strahovima, pritajenim nadanjima da neće biti baš tako loše kao što neki prognoziraju.

Rani znaci upozoravali su na probleme kojima se izgleda tada u vlasti nitko nije bavio. Kriza je nešto što će udariti poput one ogromne kugle koja u graditeljstvu njišući se s visokoga krana cijelu zgradu udarci ruši, drobi, pretvara u građevinski otpad.

No ne smije se zemlja fatalistički prepustiti kugli koja drobi sve pred sobom. I kuglom za rušenje može se upravljati, a mogu se upotrijebiti i druge tehnike koje će sačuvati većinu građevinskog materijala i umjesto odvoženja u otpad, može ga se iskoristiti u novoj gradnji. I krizom se može upravljati. To traži posebna znanja i vještine, ali je moguće. No je li i u Hrvatskoj? Vlast nas je još donedavno uvjeravala da će kriza ne samo nas, nego i Europu tek okrenuti. Sad, na kraju godine, pri planiranju proračuna za 2009. nemir, kako rashodovnu stranu uravnotežiti prihodovnom. Nulti deficit državnoga proračuna ostao je iluzija, ali ne kako neki tumače posebno zbog toga što sindikati državnih i javnih službi nisu pristali na zamrzavanje plaća ili barem na rast manji od sporazumima dogovorenog.

Sjećamo se nasmiješenih lica predsjednika Vlade i ministra financija kad su naciji objavljivali da se u ovoj godini proračun puni izdašnje od plana pa rebalans nije značio stezanje remena. Ponekad bi valjalo posegnuti u Bibliju, u dio koji govori o mudrom stvaranju zaliha žita u plodnom razdoblju za sedam teških, neplodnih i raznim pošastima poharanih godina. Kako su raspoređeni prihodi iz naše plodne godine i nije li ih bar dio mogao poslužiti kao zaliha za tešku godinu? A u toj narednoj, teškoj godini Hrvatska bi trebala završiti pregovore za ulazak u EU. Pod koju cijenu? Budući da su svi kapaciteti vlasti podređeni tom cilju, kako će i tko menadžirati krizom?

Nadolazeća kriza proizvod je svih nakaradnosti na kojima danas počiva svjetski gospodarski poredak. Slobodno se tržište poistovjetilo s liberalizmom, koji je utjecaj države u gospodarstvu, barem onaj nužni, okvire i pravila igre, izmjestio u ropotarnicu. Čak i u ovoj krizi upravo se oni koji su je proizveli zauzimaju da se njihovo viđenje i način vođenja gospodarstva, njihove slobode ne mijenjaju. Pritom od država uzimaju više nego izdašna sredstva za pomoć. I sigurno ih ne grize savjest što zbog njihovog ponašanja mnogi ostaju bez posla. I za slučaj takve nezgode oni imaju ‘zlatne padobrane’ pa bi im i ovako već prebogatim, ostanak bez posla značio još veće bogaćenje.

Obilježje vremena postala su burzovna i financijska mešetarenja, vrtoglava menadžerska primanja i otpremnine i, na kraju, sve veće socijalne razlike između manjine bogatih i velike većine siromašnih i osiromašenih građana.

Veliki se dio krize uvijek kompenzira otpuštanjima radnika. Krene se sa zamrzavanjima plaća, onda s njihovim smanjenjem pa i smanjenjem radnoga vremena, a na kraju dolazi i otpuštanje radnika. Neki, pak, odmah otpuštaju. Čak koriste prigodu. Upravo će ta kriza tražiti zbivanje redova, tijesnu suradnju poslodavaca i sindikata i potpuno otvoreni pristup. I to individualno, od poduzeća do poduzeća. A ako su potrebni rezovi na plaćama, onda ih treba provoditi i na menadžmentu, a ne samo na radnicima. Trebat će se boriti za svako radno mjesto, za svakog radnika.

Država će za to nekako morati osigurati sredstva potpore. Teškoj će situaciji pridonijeti i poskupljenje plina, a može se između redaka pročitati da ni cijene struje neće mirovati. U svoj ovoj predvidivosti teško je predvidjeti kako će se dalje kretati cijene nafte, cijene hrane, kako će smanjena kupovna moć utjecati na cijene, na inflaciju? Neke prognoze govore da bismo iz inflacije u ovoj godini naredne mogli ući u deflaciju. Nema sigurnosti da će godina nakon nje biti bolja.

To bi trebalo poput rata homogenizirati zemlju, ali i to je gotovo nemoguća misija u uvjetima narušenih društvenih odnosa, nezrelih političkih stranaka, previše parcijalnih interesa i uza sve to – gotovo potpunog nedostatka društvenog povjerenja i solidarnosti. Na tome treba raditi.